Žrtve komunističkih zločina u Kanfanaru: Općinske službenike i dobrostojeće Kanfanarce pojeo mrak

(Privatna arhiva)

Bruno Roman (r. 1905., ubijen 11. XI. 1943.), sin bivšeg načelnika Kanfanara Carla. Nakon što ga je, kako sam čuo, poznati narodni sudac I. M. pozvao na ispitivanje i sud u Žminj gdje je navodno bio oslobođen optužbe, poslan je natrag u Kanfanar sporednom cestom preko Pifari. Tu ga je sačekao čovjek zvan Zadran, koji ga je ubio i zatrpao ga kamenjem pokraj ceste kraj Krajcarova Brijega. Svi njegovi su već bili pobjegli, ali je on, obzirom da nije nikada nešto loše napravio, ostao i dalje živjeti u Kanfanaru. Pokopan je, vjerujem, u njihovu obiteljsku grobnicu u Brajkovićima.

(Privatna arhiva)

Njegov otac načelnik bio je vlasnik kuće na Limskom kanalu. Navodno se kasnije doznalo iz pisma njegove sestre Ritte (ili je to bio izmišljeni izgovor) da je on bio član PNF-a, squadrista, nositelj sciarpa Littorio, legionar te da je bio član 60. Legije MVSN-a s činom centuriona. Ukoliko je to istina, kako to da jedna takva "zvjerka" nije obnašala neku višu dužnost kod fašista u Kanfanaru (glavni je bio Crosilla, rodom iz Sicilije) i da se nije bojao, za razliku od ostatka obitelji, ondje ostati?

Obitelj Roman (Privatna arhiva)

Njegova je kuća bila u Kanfanaru, na mjestu gdje se danas nalazi ambulanta, a imao je i njive sjeverno od groblja. Nedugo zatim ubijen je i Zadran. Poznata je činjenica da Udba za nijedan zločin nije ostavljala svjedoke.

Odveden na voziću

Luigi Ferri (r. 1888. u Žminju) živio je kraj željezničke stanice u Kanfanaru, danas Ulica Jurja Dobrile 9. Imao je gostionicu, tzv. dopolavoro ferroviario. U lipnju 1945. godine, budući da je bio na štakama, odveden je na voziću kojega je vukao magarac i bačen u nepoznatu jamu. Međutim, imam informaciju da je gospodin Ferri bio na kamionu zajedno s gospodinom Stipančićem pa bi se to smjestilo u 1943. godinu. Tako je svjedočio gospodin Zohil iz Žminja, koji je kao dječaka prisvojio Ivana Motiku i poslao ga u tadašnju Jugoslaviju na školovanje. Prema tom njegovom kazivanju, na tom je kamionu bio Motika kada su u Prkačinima uhapsili izvjesnog Miličića koji se pješke, kao bivši vojnik, vratio iz Italije. Njegova je supruga Eugenia ostala stanovati u dijelu njihove kuće, dok je preostali dio kuće (desni dio prizemlja gdje je bio dopolavoro) za Jugoslavije neko vrijeme bila trgovina.

Krizmanić zvani Pogačar, kako su preko imena zvali omanjeg, podebljeg čovjeka koji je bio došao iz Slovenije, navodno pun novca. Nestao je u vrijeme kada i Vičenco Stipančić. Pogačarima su nazivali obitelj Krizmanić (Muntriljce) na Pinkolovici. Banko Bažilio (Banco Basilio, r. 1888.) živio je u redu kuća gdje je danas frizerski salon "Noeni" te imao ženu Amaliju (rođ. Sošić). Za vrijeme rata, bio je toliko pretučen da je nakon par dana (16.I.1944.) u pulskoj bolnici od tih posljedica i umro. Pokopan je negdje na pulskom groblju, a njegovi nisu nikad doznali gdje. Pretpostavlja se da ga je nasmrt pretuklo samo zato što je bio fašist, jer nema dokaza o tome da je bio neki zločinac.

Parni mlin obitelji Stipančić (Privatna arhiva)

Pjero Štroligo, kako su preko imena zvali tog trgovca, navodno se bavio gatanjem, rodom iz Svetvinčenta, bio je doveden u Kanfanar na suđenje u kuću današnje obitelji Cerin, u Istarskoj ulici. Vani je bila organizirana razularena rulja iz Svetvinčenštine, s palicama na čijim su krajevima bili zabijeni čavli, vičući i prijeteći kako će ga dotući. Naravno da se uz takvu organiziranu scenografiju moglo i očekivati da ni za njega neće biti milosti te da će biti pogubljen.

Josip-Bepo Tošić zvani Žbuljar (r. 1914.) živio je u malenoj kući između kuća Andrela Banka i Marija Tošića, a iza kuće Silvana Burića, u današnjoj Ulici Matije Vlačića, biva odveden i ubijen.

Učitelj iz Sošića, za kojega se kazivačica nije sjećala imena jer su ga svi zvali učitelj, a za kojega misli da se zvao Đovanin, također je odveden i ubijen. Obzirom da je poznavao njemački, bio je poznat po tome da je spasio više onih koje su Nijemci uhapsili i namjeravali ubiti.

Dvojica muškaraca godine 1944. odveli su noću Anu Sošić (r. 1909.) pred dvjema malodobnim kćerima (jedne od 14 mjeseci, druge od 9 godina) i nikada se nije vratila. Tada su im iz kasele (sanduka) uzeli pršut i kruh kojeg su našli u kući. Njenog muža Joakina (rođ. 1915., bio u partizanima do bombardiranja Žminja i zaposlio se u Puli), nakon odlaska Nijemaca 1945. godine, odveli su s posla i on netragom nestao. U njihovoj kući ostale su dvije malodobne kćerke, bez ijednog roditelja, a odgojila ih je njihova baka.

Za sve navedene, osim za Štroliga za kojega nemam podataka, domaći ljudi nisu imali nikakvih pritužbi. Dapače, svi su imali za većinu njih riječi hvale (osim za Maljavca), a čak su se za neke pojedinci i zauzimali da ih se oslobodi. Sve upućuje na to da su bili lišeni života oni koji su radili u općinskoj službi te oni koji su bili dobrostojeći, kako bi im se pokrala imovina. Tadašnji načelnik Giuseppe Montonesi - Žiković pobjegao je 1943. u Trst, a prije nego što su Titovi partizani ušli u Trst iz sigurnosnih je razloga otišao u Rim da bi se kasnije opet vratio u Trst. Jedini je to općinski službenik koji je izbjegao jamu.

Suđenje dobrostojećim Kanfanarcima

Nekolicini dobrostojećih Kanfanaraca sudio je 1947. Okružni narodni sud za Istru u Kanfanaru. Vidljivo je da je to bio montirani proces, s ciljem oduzimanja njihove imovine, a koji je prenio i partijski list Glas Istre (kao što su morala biti u službi i sva ostala glasila iz tog vremena). Suđeno je braći Liviju i Aldu Milotiću – trgovcima koji su imali kuću u današnjoj Istarskoj ulici br. 9, Giuseppeu Pizzigi i njegovoj majci Roži (r. Turčinović) koji su imali mlin i kuću u današnjoj Ulici Petra Studenca br.9 te Andreu Deltreppu - mesaru koji je živio u današnjoj ulici Trg Svetog Valentina 5.

Kuća obitelji Milotić (Privatna arhiva)

Livio Milotić, (r. 1910.) osuđen je zbog špekulacije i antidržavne propagande na 3 godine i 5 mjeseci prisilnog rada, oduzimanje cjelokupne imovine i gubitak građanskih prava u trajanju od 2 godine.

Aldo Milotić (r.1909.) osuđen je, zbog istog, na prisilni rad u trajanju od 1 godine i tri mjeseca, oduzimanje cjelokupne imovine i gubljenje građanskih prava u trajanju od 2 godine. Očevici su govorili kako je njihova majka plakala na trgu kad su ih odvodili: "Addio Livio, addio Aldo, non vi vedro’ mai piu`" ("Zbogom Livio, zbogom Aldo, više vas nikada neću vidjeti"). Ova je obitelj imala trgovinu robe i hrane. Bili su poznati po tome što su davali robu i onima koji nisu imali novac da im odmah plate, nego su im plaćali kasnije. Njihova je obiteljska kapela na kanfanarskom groblju gdje je pokopan 1996. i Livio.

Giuseppe Pizziga, (r. 1911.) vlasnik mlina, osuđen je zbog špekulacije i antidržavne propagande na prisilan rad u trajanju od 3 godine i 8 mjeseci, oduzimanje cjelokupne imovine i gubljenje građanskih prava u trajanju od 2 godine.

Roža Pizziga, (r. 1876.), lišena je slobode u trajanju od 6 mjeseci, uvjetno na 2 godine te prisiljena na konfiskaciju njenog dijela mlina i kuće.

Andrea del Treppo (r. 1913.) osuđen je na kaznu popravnog rada u trajanju od 6 mjeseci. Ne navodi se zbog čega, ali sam doznao da mu je stavljen uobičajeni epitet neprijatelja naroda, iako je kod njega bila neko vrijeme stacionirana partizanska kuhinja. Ti su kuhari, prema pričanju, bili izuzetno ljubazni, gospođi Deltreppo obraćali su se s "ljubim ruke". Bio je poznat da je siromašnima besplatno dijelio meso za juhu, a kasnije je, uspostavom komunističke vlasti, iako to nije smio, potajno radio to isto posebno siromašnoj gospođi Funčićki.

U istražnom su zatvoru čitavu noć bili ispitivani i fizički zlostavljani od posebno školovanih "drugarica". Sigurno je veće poniženje za muškarca kada ga tuku šakama i pljuskaju žene. Na ispitivanju i mučenju morali su popiti nešto što su im na silu dali, a iznad glave imali su jako svjetlo (tako da su ujutro psihički i fizički bili uništeni) te su morali potpisati prazan list papira na kojega se kasnije nadodalo priznanje za izmišljene optužbe.

Slučaj don Irenka Galla i samoposluživanje partijaca

Don Irenko Gallo, kanfanarski svećenik, godine 1955., dok je bio student u Rijeci, drznuo se kritizirati komunistički režim kako je više bilo vjerskih sloboda za vrijeme fašističke Italije negoli tada, zbog čega je završio u zatvoru na godinu dana.

Po verziji koju sam ja čuo, za njegove službe u Kanfanaru kritizirao je organizirane radne akcije u nedjelje, a zna se iz kojih su se motiva organizirale baš u nedjelje. Bio je najprije pretučen pa osuđen na kaznu prisilnog rada od 18 mjeseci.

Po drugoj verziji (Ivan Grah, "Udarit ću pastira") bio je optužen zbog pozitivnog govora o svom predšasniku Miroslavu Bulešiću na jednoj od propovijedi. Kaznu je odslužio zajedno s kolegom svećenikom Mijom Škvorcem, kasnijim biskupom i poznatim propovjednikom, u luci Rijeka, gdje su obavljali teške fizičke poslove. Od tih posljedica drhtale su mu ruke i nikad se više nije oporavio. Bio je to obračun s tzv. klasnim neprijateljem.

Poznato je da su obitelj Milotić opljačkali viši lokalni partijski dužnosnici. Radilo se o namještaju, suđu i odjeći. Govorilo se da se jedan poznati domaći dužnosnik (da mu ne spominjem ime) pojavljivao na partijskim sastancima u odijelima gospodina Milotića. Njima se dogodilo da ih je noću jedan "revolucionar" istjerao u pidžamama na ulicu i zavukao se u njihov krevet. Jedna se žena tužila: "Quel maledetto Piljuh me g`ha ciolto l`stramazzo sotto de mi". Bila je to doslovno samoposluga partijskih dužnosnika.

Sjećam se da je u kasnim 50-im godinama u prizemlju zgrade općine bio otuđen klavir koji je kasnije uništen jer nije se znalo kome bi mogao služiti, a ovako je poslužio za potpalu vatre.

Naslovnica knjige (Privatna arhiva)

Sjećanje Marie Pie Stefani

Maria Pia Stefani (Stipančić) u knjižici "Canfanaro d`Istria i miei ricordi" navodi neka imena pod nazivom Infoibati cittadini di Canfanaro (pored nekih koje spominjem navedeno je još osoba, najviše iz područja Kuntrade, za koje ja nisam imao informacije, a mogu se naći i na internetu).

Citiram: Pokrajac Viktor - poljoprivrednik; Cescutti Celestino – trgovac; Cescutti Domenica; Cescutti Ines; Cescutti Irene (dakle, cijela obitelj); Ferlin Antonio - cestar; Nagliaretto Vittorio - poljoprivrednik; Matohanca Oliver – komunalac; Čekić Milena; Šturman Mate - poljoprivrednik i Šturman Petar - radnik. Obitelji Cescutti, Pokrajac, Nagliaretto i Šturman po prezimenima bi bili iz Rovinjskog Sela, gdje su komunisti pobili 19 osoba, među kojima posebno okrutno i zvjerski svećenika

Tarticchia, čije su izmučeno tijelo našli u jami od boksita kod Lindara golog, s odrezanim genitalijama u ustima te s krunom od bodljikave žice na glavi.

Niz neistina G. Fiorentin

Ovim dijelom rada htio bih ispraviti neke talijanske povjesničare koji tvrde da su u jame završavali samo Talijani koji su, što se Kanfanara tiče, bili u la stramagioranza, tj. u velikoj većini, zaboravljajući da su prezimena Hrvata bila prisilno talijanizirana. Graziella Fiorentin, kći kanfanarskog doktora, u svojoj knjizi "Chi ga paura del uomo nero" piše da je iz Kanfanara moralo otići oko 3.000 Talijana, a koliko je onda Kanfanar imao stanovnika kad bi se zbrojili i ostali.

U toj je knjizi napisano još neistina, kao što su primjerice iživljavanja i rezanja dijelova tijela partizanskih zarobljenika na željezničkoj stanici, kao i ubojstvo karabinjera, makar mi je ona rekla "Gesu` mi e` testimone che go` schritto tutta la verita`" ("Isus mi je svjedok da sam napisala cijelu istinu"). Međutim, za ova zvjerstva nitko u Kanfanaru nije znao ni čuo, a Fiorentin je otišla je iz Kanfanara u dobi od 8 godina i kao takvu nisam uzeo u obzir kao vjerodostojnu kazivačicu.

Za karabinjere sam od više izvora čuo da su se oni predali, bili razoružani, dobili civilnu odjeću i bili pušteni, a ne ubijeni.

Glas Istre o suđenju Kanfanarcina

Ovih dana pred Okružnim narodnim sudom za Istru vodila se u Kanfanaru rasprava protiv optuženik: braće Livia i Alda Milotić, trgovci nastanjeni u Kanfanaru, Pizziga Josipa, mlinara, Pizziga Rože rođene Turčinović i Deitreppo Andrea, mesara, također nastanjenih u Kanfanaru.

Partizanska kuhinja kod Deitreppa Andrea (Privatna arhiva)

U dvorani u kojoj se vodila rasprava bilo je mještana koji su s velikim interesiranjem pratili tok rasprave. Narod je odobravao stav Okružnog suda i tražio za optužene najstrožu kaznu. Kada je javni tužilac čitao optužnicu prisutni su ga često prekidali parolama: Dok smo mi plakali - oni su se smijale. Dok smo se borili oni su se sakrivali. Dok mi radimo - oni špekuliraju.

Nakon završetka rasprave narod Kanfanara i okolice sakupio se pred dvoranom u kojoj se vršila rasprava i spontano pozdravio pravednu kaznu izrečenu od Okružnog narodnog suda i obećao da će ubuduće budno pratiti takve i slične elemente, koji bi nastojali da rade protiv narodnih interesa kao i protiv razbijanja jedinstva naroda u našoj oblasti.

Na sličan rad protunarodnih elemenata, agenata imperijalista i sluga međunarodne reakcije, treba da budno prati narod iz svih ostalih krajeva Istre, kako bi sačuvao svoje jedinstvo i onemogućio podlu rabotu neprijatelja radnog naroda.