Nevjerojatno zvuči da su Ližnjanke, kad su u svibnju obrađivale njive uz obalu, grabljama iz plićaka vadili rakove za večeru! Uz kraj ih je bilo toliko da su birale i najljepše i najveće. U ta davna vremena život uz more bio je i težak i škrt, iako je u moru bilo i rakovica i lignji za svih. Danas nema više pomidora na Marleri, ne raste ni kapuz iznad Kuja, a sve je manje i ribe u vali.

Možda se od poljoprivrede i odustalo, ali od mora ne! Pokazuju nam to četiri generacije ribarske obitelji Kostešić. Na Mulu drugarstva u uvali Kuje 96-godišnjeg ribara Grgu Kostešića okružuju sin Valter, unuk Marko, praunuka Maris i praunuk Roko. I svi infišani u more. A nisu to ni svi Grgini nasljednici u koje je utkan taj morski obiteljski gen.

- Dida je učio mene, ja sam učio svog sina, sad on uči svoje. Ta se ljubav prema moru prenosi s koljeno na koljeno, kaže Valter.

Vremešni brod i kapetan

Najstariji ribar ovog kraja s mula nadzire svoju staru pašaricu i prisjeća se vremena kad su u barku dizali stotine kilograma rakova na dan. Nedavno su mu je obnovili i nadjenuli joj njegovo ime – Grgo! Dida, doduše, više ne ribari, doma krpa vrše i mreže i sređuje sve što je potrebno Valteru i Marku na brodu. Ali ponekad zavesla po uvali jer od mora se ne može pobjeći. Kad mu je doktor pokušao zabraniti da ide na more zbog raka kože na licu, rekao mu je: "Ubite me!". I danas spretnim pokretima vesala okrene pasaru u mjestu dok stoji na nogama, skrivajući godine i ribaru i barci. Kao da su oboje srasli - u punoj snazi i mladosti.

Grgo i "Grgo" (Snimio Zvjezdan Strahinja)

- Koliko ima brod? Ja san ga kupi već starog i stučenog. Ima više lit od mene, priko sto lit sigurno, priča vitalni Grgo. Uz pasaru je i mala batana koju koristi Valter. To su barke koje su prehranjivale obitelji i školovale djecu i utemeljile floticu danas modernih brodova Kostešića za suvremeni ribolov. Pasara i batana dovezle su u kraj tone i tone rakova, lignji, sipa, salpi, očada, ugora i drugog. Svega se lovilo, u vrše, na parangale i parangalete, na pušču i osti, u mreže...

- Dida je na 15 metri s grampom vadija rake. I to nitko ne vjeruje, a ja sam to gledao. Prvo grampu, pa nadodač, pa još jedan nadodač... do 15 metri! Eee, vidio bi raka na toj dubini ako je bilo bistro more. A imao je vid ko galeb. Ma i sad dobro vidi, priča sin Valter.

- A ne vidim, ne. Na desno vidim, a na livo manje, kaže skromni Grgo. Ako mu je i oslabio vid, pamćenje nije. On je svjedok vremena i enciklopedija je ribarskih priča i znanja.

(Snimio Zvjezdan Strahinja)

Na moru i pod morem

- Premanturci su imali najbolje rake, to je takva paša. Sad nimaju ni za Feštu od raki. Lovili su, ali tu nisu mogli prodavati i onda bi s brodom išli u Italiju. To je bila muka: išlo se na jedra ili na vesla, u maja miseca jako je sunce, a trebalo je rake očuvati žive do Italije. Polovica bi krepala. A Ližnjanci su rake vozili za Riku. Čovik mi je kaživa da su jednom u par metri u moru našli dva velika kupa i vadili na grampu. Ćapali su jeno 400-500 kili, kako ča smo i mi ćapivali. I pošli su za Riku hi prodavati. Znaš ča su zaradili?! Trošak su pokrili! A da je to bilo sad kuću bi s njima podigli, priča Grgo.

I kako su nestale sve te rakovice, lignje i sipe? Grgo umjesto odgovora spominje poslovicu: "Malo miši, malo mi, a na podu žita ni". Time želi reći da se izlovilo na sve strane, svi su pomalo doprinijeli tome. Valter i Marko smatraju da je sve modernija oprema, sve više ribarskih alata i sve više aktivnosti na moru uzelo svoj danak.

- Se domišljam, kad sam ima 9 ili 10 lit, tu su bile tunare i plivarice, a mi smo tunjom lovili baraje, šure, brancine i orade. U ovoj maloj vali bilo je krcato ribe. Imali smo frečine - od lumbrije bi si načinili luk i jenu malu strijelu i lovili. Ako bi pogodili veću ribu

Valter s omiljenim slikama (Snimio Zvjezdan Strahinja)

ponila bi nam frečin. Koliko se toga promijenilo u tih 50, 60 lit. Riba je nestala, priča Valter.

Da ne ispadne ovo kao žalopojka za starim vremenima, treba reći da u kući Kostešića i dalje uvijek ima ribe. Valter i Marko vrsni su i podvodni ribolovci. Valter još ribari po starinski, Marko se upustio u big game fishing. Znaju oni i na moru i pod morem. No, iskustvo koje ima Grgo je nezamjenjivo. Kad mlađi krenu i s najboljom voljom i prognozom na more, ako Grgo kaže da neće ćapati niš, onda stvarno ne ćapaju niš. Čovjek jednostavno ima osjećaj i ogromno iskustvo na moru.

Moraš imatu ruku

- Nikad bi pošli na kalamare, on bi ulovio pet, šest, a ja nijednog. Pa bi ga pitao da gambjamo pušču jer da on ima bolju. I gambjamo pušču, a on opet ulovi pet, šest kalamara, a ja niš, priča Valter dok Grgo pažljivo sluša i smješka se.

(Snimio Zvjezdan Strahinja)

- A moraš imati ruku. I moraš ga osjetiti. Kalamar tucka prije nego skokne. Pušče smo sami delali od olova. Malo bi hi stuka da izgleda kao riba, priča Grgo. Još uvijek čuva pun sanduk ručno izrađenih pušči (varalica za lignje) – ima ih za pet generacija! I znao je s njima loviti više nego drugi s "japankama", iako priznaje da su japanske bolje.

Kostešići su majstori za vrše pa i danas Grgini potomci i izrađuju i love s njima. Nekad je Grgo po dozvoli za ribarenje imao pravo na 15 vrša u moru. Prije više od pola stoljeća radili su ih od šiblja, a na dubini od dva, tri metra lovilo se pet, šest kilograma sipa - u svaku! Različiti se tipovi vrša koriste za ribu, za jastoge i hobotnice. A lovilo se u Ližnjanu i dosta sitne plave ribe. Grgo je svjedočio vremenima kad je srdela hranila ovaj kraj.

- Prid sto lit Ližnjanci su imali 14 plivarica za sardele! Medulinci su u to vrime imali brode samo za laki ribolov. Tamo priko se morala delati fabrika od sardela, ali čovik ni stija dati zemlju pa je fabrika izgrađena u Banjolama, prisjeća se Grgo. I njegov je otac, uz poljoprivredu, radio na plivarici. Bio je majstor za feral, a od ferala je ovisio ulov.

- Znaš ča je kalomica? U ono doba staro, ni bilo ni petrolja ni nafte, nego bi nabrali smilja i malo suhih driva ka drži žerave. I tim bi po puti svitlili. Tad se ni mriže dizalo priko vinče, nego sve na ruke, priča Grgo. Nisu to bili veliki ulovi po današnjim mjerilima, 200 kila je bio ogroman uspjeh, a većina se prodavala u Pulu. Sjeća se Grgo kako se dijelio ulov između kapetana i ribara. I da su nakon rata, kad je stanovništvo sa zapadne obale Istre otišlo za Italiju, Ližnjanci plovili na brodovima iz Izole i Pirana. Posade i vlasnici su iselili, a brodove ostavili.

Prenosio je Grgo znanje sinu, ali je Valter brzo pobjegao pod more. Kao ronilac bavio se i školjkarstvom – vadio rumenke, mušule i dondole, pa i tuko prstace dok se smjelo. Ali podvodni ribolov je avantura koja mu je obilježila život. Kada on i Marko pričaju o zavodljivom svijetu podmorja, o ribi, o pijanstvu dubina... čitaš im i životnu strast i poštovanje prema opasnom moru u očima.

Poštovanje sezone

- Ne ronim više, imam skoro 70-lit. Sad uglavnom kalivam mriže. Baš smo hi danas kalivali, ali niš ni bilo - i orade su stale, kaže Valter. Jedan je od utemeljitelja SRU Marlera, s kolegama pokrenuo podvodni ribolov, odlazio na mnoga natjecanja i postizao rezultate. Podvodnim je ribolovom zarazio i sina Marka, vrsnog ronioca, lovca i sportaša. Valter i njegova generacija postavili su temelje sportskog ribolova u Ližnjanu, stvorili tradiciu, a danas je nastavljaju odlični ronioci, poput državnog prvaka Sandija Peruška, i mnogih drugih koji su stasali u udruzi.

- Kaže tata da ne roni, ali ipak ponekad odemo zajedno. I još se uvijek takmiči sa mnom tko će više uloviti. Istina, u zadnje smo vrijeme oboje manje u vodi, a više opet na vodi. Ja sam krenuo s big gameom jer se treba modernizirati u skladu s ribarskim trendovima, priča Marko.

Ne odustaju od takmičenja. Nedavno su se okušali pod vodom na Marleri kupu i na vodi u ližnjanskoj Kalamarijadi. Na pitanje kakvi su kalamari bili, Valter kaže da su tek rijetki lovili primjerke kakvi su se nekad lovili. I rukama pokazuje mjeru od preko 40 centimetara.

- Nikad smo dide i ja bili sami u Kuvišeli na kalamarima, a sad svi love. I nek svaki ulovi dva, to je dobro. Ovo naše Jadransko more, a pogotovo ovaj dio Kvarnera je kao jedna lokva. Previše izlovljavamo sa svim tim ribolovnim alatima i ne stigne se more obnoviti. Tu su i kočarice i plivarice i svaki hita ništo u more i iz mora guli van. Nikad, ko je imao 500 metri mreže, lovija je koliko češ. Sad imaju od 5 do 10 kilometri mreže i ne ulovidu niš, priča Valter.

Sve se u moru mijenja. Grgo oduvijek zna da ako nestane posidonije, a koju on zove bare, bit će slabo more jer bez trave nema ni ribe ni hrane za nju. Valter kaže i da ribolovci više ne poštuje sezone, jer se nekad dobro znalo kad se vade rakovi, a kad lovi hobotnica. Hoće li uopće biti budućnosti na moru za unuke Roka i Marina?

Poštovanje prema plavetnilu

- Mislim da će biti, na nešto većim dubinama je nešto i ostalo. Ali ko ne učinimo reda sami sebi uništit ćemo sve. Po meni bi za sve ribolovne alate trebalo zabraniti izlov po zonama. Recimo, na barem tri lita od Crne punte do punte Marlera, da se u toj zoni ne dela niš. I onda se gambiva zona. Tako bi se forši refalo, priča Valter.

Život od malih nogu na barci razvija drugačije osjećaje prema moru i stvara ogromno poštovanje prema plavetnilu.

- Marka sam na more uzimao kad je ima šest lit. Umota bi ga u vojni šinjel kad mu je zima i tu bi spa. Pomalo je počeja loviti kalamare pa šure, bobe, a kad je ima 10-ak lit reka sam mu: "Sad ćeš postati mezomariner, ali moraš čistiti i delati po brodu". I onda je hodija i na ugore i s vršama i s većim brodom. Kad je i to svlada sam mu reka: "Sad si mariner i dobivaš plaću – 10 posto". Ma je bio sretan, prisjeća se Valter.

- A sada su moja dica meni mezomarineri. Pomognu mi dizati sidro i uče od mene. Roko ima tri godine, Maris šest, a sa sinom od sestre Marinom ulove po 10, 20 glavoča, kao što sam i ja lovio. Kad idemo gliserom žena, djeca i ja, lovimo očade, ali je pravilo da ih vratimo žive u more. Imamo na brodu marinera, trećeg oficira, drugog, prvog i kapetana. Tata više nije kapetan, zaključuje Marko zadirkujući Valtera. Otac se smješka, dide Grgo mudro promatra to zadirkivanje, dok maleni Maris i Roko trče po mulu - kao da su doma.

Život s burom

Ližnjanskom obalom pušu strašne bure i mnogi su se tu brodolomi dogodili. Više puta sam svjedočio silini vjetra u uvali Kuje i akcijama spašavanja brodica.

- Fabrika od cementa u Koromačnu nan je bila znak kad da bižimo s mora. Po ure prije nego bi bura stigla vidili bi da dim gre gore pak se od bure spušti doli uz samo more. Oni ki to ne zna, ćapade ga bura, ga vrag uze, priča Grgo. Valtera i Marka, kao ranioce, često su zvali kada je trebalo spašavati živote i plovila. I oni sami su imali havarije, ali su se zahvaljujući sreći, spretnosti i dobrim ljudima dobro izvukli.

- Mi danas imamo i opremu i pratimo prognozu pa nas prevari. Stari su bez toga znali kada bižati uz kraj, kaže Marko.

Povezane vijesti

• LIŽNJAN: Šjora Marija i ribar Bepo, u uvali Kuje pričaju ribarske priče
• Najbolja ekipa na državnom prvenstvu u podvodnom ribolovu
• Policija će sutra na Marleri uništavati eksplozivna sredstva – građanima zabranjen pristup do podneva