ISKANDAR WIDJAJA: Mislim da ljudi traže ravnotežu i u religiji, a ja sam je našao u Bachovoj glazbi

Iskandar Widjaja, snimio: Dejan ŠTIFANIĆ

Bachova glazba je vrlo analitična, vrlo strukturalna i vrlo objektivna, što znači da za njegove skladbe ne možete reći jesu li sretne ili tužne. Ja sam potpuno drukčiji od Bacha, vrlo sam emotivan, ponekad vrlo divlji i kaotičan, a Bach mi daje ravnotežu i strukturu da budem mirniji, prizemljeniji * Za mene je snimanje u Areni bilo poput ostvarenja sna. To je jedna od najbolje očuvanih arena i kada sam ušao u nju, naježio sam se

Iskandar Widjaja jedan je od najzanimljivijih i najuspješnijih mladih violinista na svijetu, a u Puli je ljetos trebao nastupiti na koncertu u povodu 20. godišnjice filma "Gladijator" koji se trebao prikazati u Areni. Iz poznatih razloga, od koncerta i projekcije nije bilo ništa, no Widjaja je svejedno došao u Pulu zahvaljujući organizatorima Međunarodnog festivala filmske glazbe i zvuka (ISFMF) koji se i dalje ne daju, te se nadaju da će spomenutu projekciju i koncert održati iduće godine, ako uvjeti budu dozvoljavali.

Tri spota snimio u Istri

Zato je u pulskom amfiteatru snimio dva spota, od kojih je jedan objavljen na YouTubeu, a radi se o skladbi iz filma "Gladijator" Hansa Zimmera i Lise Gerrard "Now we are free" koju je snimio s Ninom Kraljić i Ozrenom K. Glaserom, inače jednim od organizatora ISFMF-a. Kreativni tim iz Dreamaker Productions je između ostaloga i producirao novi videospot u suradnji s Arheološkim muzejom Istre i Gradom Pulom, a svakodnevicu starog Rima oživjela je ekipa iz Spectaqvle Antiqve.

- Za mene je snimanje u Areni poput ostvarenja sna. To je jedna od najbolje očuvanih arena i kada sam ušao u nju, naježio sam se. Nikada prije nisam čuo za Ninu Kraljić, tako da je za mene bilo pravo otkriće upoznati je i čuti njen glas, kaže Widjaja koji je u Areni u produkciji Medvida snimio dva spota u Puli i još jedan u unutrašnjosti Istre, na Žbevnici. Kaže kako je za Medvid doznao gledajući spotove 2Cellosa i Stjepana Hausera koji su ga oduševili, pa je poželio da snime i spotove za njega. Widjaju stalno uspoređuju s Davidom Garretom. Rođen je i živi u Njemačkoj, iako su mu korijeni s daleke Indonezije, a na njegovoj stranici piše da je dijete arapsko-nizozemskih i kinesko-indonezijskih roditelja. Dolazi iz glazbene obitelji, njegov je pokojni djed bio samouki svirač klavira koji je pisao melodije koje se koriste u budističkim hramovima. Ljudi u Indoneziji poznaju njegove melodije koje se koriste za vježbanje tai-chija. Iskandarova mama je učiteljica klavira, a stric mu je dirigent Noorman Widjaja s kojim je surađivao na koncertu u Dubrovniku.

Ključan trenutak za tada trogodišnjeg Iskandara dogodio se kada ga je mama odvela na koncert klasične glazbe prilagođen djeci - smjesta je postao fasciniran violinom. Do danas je objavio šest albuma, no uporno radi i na novim projektima. Dok je bio u Puli, iskoristili smo priliku za razgovor s njim.

- Osim što svirate violinu, vi i pjevate. Kako vam je pjevati?

- Cijeli sam život pjevao za prijatelje ili sebi za gušt, ali od prošle godine ozbiljnije sam pristupio tome i počeo ići na vježbe pjevanja. Pokušavam vježbati svaki dan i upoznati svoj osobni glas i zvuk, a ne želim nikoga imitirati. Mislim da je ova kombinacija sviranja violine i pjevanja nešto jedinstveno, mislim da nitko nikada nije pokušao ništa slično prije. Obično na samom kraju koncerta otpjevam jednu pjesmu i svi su jako iznenađeni, no to iznenađenje je pozitivno, tako da želim to dalje istraživati.

Povezanost s publikom

- Iako dolazite iz Berlina, imate prilično miješano podrijetlo. Kako vam je kao takvoj osobi bilo odrastati u Berlinu, jeste li imali problema?

- Ne, naprotiv. Mislim da je Berlin jedan od kulturno najraznolikijih gradova i pravi melting pot. Tamo ima jako malo ljudi koji su pravi Berlinčani, odnosno tamo su rođeni. Većina ljudi koje znam u Berlinu se doselila u taj grad. To je grad koji privlači mnoge umjetnike i kreativce, tako da vas ljudi puštaju da budete ono što jeste i neće vas zbog toga osuđivati. To mu je velika prednost, a još je tamo vrlo jako glazbeno obrazovanje, s jednom od najboljih škola na svijetu. Ljudi putuju u Berlin iz cijelog svijeta, uključujući Aziju, SAD ili Rusiju, kako bi učili klasičnu glazbu. Imamo dva fakulteta za glazbu koja su vrhunska, a ja sam imao sreću da sam učio u oba, kao srednjoškolac i student. Nikada nisam imao problema zbog svoje rase. Uvijek za sebe kažem da sam ja budućnost globalizacije jer sam mješavina mnogih rasa.

- Našli ste načina da povežete tu klasičnu, zapadnu glazbu s istočnjačkom u projektu "Bach i zen". Nikada nisam mislio da ću čuti te dvije riječi u istoj rečenici. Ispričajte mi o tome.

- Zapravo, mislim da se Bach i zen savršeno slažu jer obje riječi, oba svijeta, kombiniraju filozofiju čistog uma i reduciranja na ono što je esencijalno. Pokušavate se riješiti svega suvišnog i onog što vam nije potrebno, što predstavlja duhovni otpad. Kod Bacha svaka nota koju je napisao ima značenje, ne postoji nota kod njega koju možete ispustiti, svaka ima svoje mjesto. U njegovoj glazbi postoji gotovo matematička preciznost, pa kada maknete jednu notu, uništavate cijeli koncept. Zbog tih sličnosti, došao sam s idejom o Bachu i Zenu i upoznao sam zen učitelja koji je učio u japanskom manastiru četiri godine te smo zajedno osmislili taj koncept i eksperimentirali. On pjeva mantre u pratnji instrumenta koji se zove shruti koji vas kada ga svirate dovodi do stanja sličnom transu. Pokušao sam improvizirati uz to nakon čega smo krenuli s Bachovom glazbom. Taj je koncert doživio nevjerojatnu reakciju, gotovo uvijek su nam nastupi rasprodani jer postoji velika glad za takvim doživljajima. Ljudi više ne žele samo običan koncert, oni žele biti dio iskustva, žele nešto ponijeti kući sa sobom. Na početku koncerta uključimo publiku, učitelj zamoli prisutne da budu tihi nekoliko trenutaka ili čak s njima vježba neke lagane tehnike zena kako bi ih pripremio, pa čim se popnem na pozornicu osjetim da je u dvorani drukčija vibra, publika je spremna i ne moram "svirati zidu" nego osjećam da smo puno povezaniji na taj način.

- Zašto ste jednom rekli da je Bach vaša religija?

- Zato što njegovu glazbu vježbam svaki dan, to mi je gotovo poput molitve. Bach mi daje najviše ravnoteže u životu. Mislim da ljudi traže ravnotežu i u religiji, a ja sam je našao u Bachovoj glazbi zato što je Bachova glazba vrlo analitična, vrlo strukturalna i vrlo objektivna, što znači da za njegove skladbe ne možete reći jesu li sretne ili tužne. Ja sam potpuno drukčiji od Bacha, vrlo sam emotivan, ponekad vrlo divlji i kaotičan, a Bach mi daje ravnotežu i strukturu da budem mirniji, prizemljeniji i sl. Na neki način mi Bachova glazba daje ono što religija daje drugim ljudima.

Kontrastne emocije

- Htio sam vas pitati plačete li ikad kada svirate Bacha, no očito da ne...

- Pa... mogao bih, ali to nije jedina stvar koja se događa. Bach ponekada ima tu čudnu, neobičnu kombinaciju kontrastnih emocija. Jedna njegova skladba može vas natjerati da plačete i smijete se istovremeno, ili da osjetite vrlo kompleksne emocije poput smirenosti, ali istovremeno da se osjetite jaki, puni energije.

- Pomaže li vam Bach u ovo vrijeme pandemije, kada manje nastupate?

- Itekako. Da bi izveli njegov poznati set solo sonata za violinu ne trebate nikog drugog, samo vi i violina, ponekad i klavir. Vrlo je ugodno kada sami vježbate Bacha, ali ionako ne ovisim puno o vanjskim okolnostima. Primjerice, sada je korona i nemam puno koncerata i nemam tolike prihode kao prije, ali ne ovisim toliko o tim vanjskim okolnostima nego se jako oslanjam na svoj unutrašnji svijet, možda je to nešto što me zen naučio, pa ako mogu stvoriti trenutak tišine na jednom mjestu samo za mene, to mi je dovoljno.

- Koliko ste koncerata imali mjesečno prije pandemije?

- Otprilike tri do četiri koncerta mjesečno. Ne više, zato što sam želio da svaki bude poseban.

- Kako vam je bilo raditi s Anggun, poznatom po hitovima "Snow on the Sahara" i "Rose in the wind", a koja je također iz Indonezije?

- Bila mi je čast raditi s njom zato što je Anggun na mnogo načina uzor indonezijskim umjetnicima jer je jedna od rijetkih koja je uspjela na međunarodnoj sceni. Obično indonezijski umjetnici ostanu prepoznati samo u domovini gdje postoji veliko glazbeno tržište, ali Anggun je otišla u Pariz i borila se da postigne uspjeh, zato je iznimno cijenim. Surađivali smo u Indoneziji i bio sam impresioniran kada sam je upoznao, ali ona je najjednostavnija i najtoplija osoba, nije se ponašala kao da je išta posebno, tako da je to bilo sjajno iskustvo. Poslije smo se sreli u Berlinu i odvela me na večeru sa svojim mužem i kćerkom. Njen glas je jedinstven i prepoznatljiv, ali to je i bit kod svakog umjetnika, morate naći nešto po čemu ste posebni, a ona je najbolji primjer za to.