Prije dvadesetak dana pisao sam o Angelu Ljubičiću iz sela Škabići, umirovljenom Executive chefu Harvard Cluba u New Yorku, koji je sedamdesetih godina u teškim vremenima napustio svoju domovinu, rodnu Istru, i bolji život potražio u Americi. Danas prenosim životnu priču 42-godišnjeg Ivana Matteonija iz Pule koji živi američki san u New Yorku. Te dvije priče su umnogome slične, jer akteri dolaze iz Istre, a istodobno su potpuno drugačije, jer njih dvojica dolaze iz drugačijih i drugih vremena te različitih generacija. Ivanova priča je zanimljiva.

Priče iz mladosti

- Nakon što sam u Puli završio osnovnu školu Moša Pijade (danas Centar) upisao sam Opću gimnaziju, gdje se sjećam prof. Moire Kostic-Bobanović, razrednice i profesorice engleskog jezika. Sjećam se i prof. Alda Nefata, koji bi nam često uletio s nekim nenajavljenim ispitom, kao i prof. Bravara koji mi je predavao tjelesni i uvijek gurao da moram bolje. Tražio je da pomičemo svoje granice.

U mladosti sam se sa svojom ekipom najviše družio kod škole, gdje smo mnogobrojne večeri provodili na trafostanici, ili šetajući se po gradu. Kupali smo se na Stoji, na kupalištu gdje smo igrali lovice ili nogomet. Kad bi nam to dosadilo, otplivali bi na Valkane, a nekad i na Verudelu. Uvijek smo tražili najviši kamen s kojega bi se moglo skočiti, a kad smo svladali kanjon na Verudeli onda bi se popeli na stablo na kanjonu? Znalo je i zapeći kad bi uletili u vodu s te visine.

Sport je bio značajan dio mog života. Igrao sam hokej u Patinaggiu ( koje je vodio Matglia, i "ludi" Lazo), a i nogomet za NK Istru i NK Uljanik. Uvijek ću se sjećati trenera Bezjaka kako bi nas tjerao da trčimo po šumici, a i trenera Pippa, legendu NK Uljanika.

Dane smo provodili uglavnom bezbrižno. Izlazilo se u Uljanik, a poslije u Piramidu. Unutra si mogao ući samo ako te Pero Gonf pusti. Nekad smo znali zafeštati na Lungomare tako da do Piramide ne bi ni stigli. To su bili ludi dani...

Logično, sada se sigurno postavlja pitanje kako sam ja s pulskih ulica završio u njujorškoj gastronomiji. Važno je reći da mi je ugostiteljstvo bilo jako dobro poznato. Mama Mariza je radila kao ugostitelj u Puljanci, teta Njoka je imala konobu "Poli Njoke", gdje je moja pokojna baba Ljuba mijesila najbolje pasutice, fuže i njoke. Guštao sam ići kod tete u konobu. Kao klinac bi mama i ja po cijele dane vadili pedoče, onda bi ona kuhala razne delicije. Tata Miki je bio majstor za srdele na gradelama. Doma se dobro jelo, po domaću, tako da je ugostiteljstvo uvijek bilo dio mene.

Za prvi posao u ugostiteljstvu pomogao mi je zrman Franko Valić koji je tada bio voditelj poznate Ribarske kolibe, a radio sam, to je bilo 1993. godine, na bazenu hotela Histrie.

Te sam jeseni, 3. rujna, sa samo 17 godina, nakon ljetnih praznika otišao u New York. To je odavno bilo zacrtano u zvijezdama. Inače, prvi put sam posjetio New York i moju tetu Ritu kad sam imao pet godina. Tada smo se čak trebali i preseliti, ali se na kraju od te ideje ipak odustalo. No New York je cijelo vrijeme živio u meni. Kad sam tamo došao, mislio sam da ću ostati samo godinu dana, usavršiti engleski i vratiti se, ali... (Rudolf LJUBIČIĆ, riječki psihijatar porijeklom iz Istre)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU