Lady Smrt: Kako je krhka studentica postala najubojitija snajperica

Propagandna fotografija Ljudmile Pavličenko snimljena u Sevastoplju početkom 1942.

Ime Ljudmile Pavličenko većini je današnjih ljudi nepoznato, a među onima koji ga ipak znaju svakako su povjesničari, posebno oni čije je područje zanimanja Drugi svjetski rat. Naime, Ljudmila Pavličenko najčuvenija je i najubojitija snajperica u povijesti, smrtonosnija od mnogih muškaraca.

Službeno je u tek deset mjeseci sudjelovanja u obrani domovine, tadašnjeg SSSR-a, današnje Rusije, ova Ukrajinka preciznim snajperskim hicima likvidirala 309 neprijateljskih vojnika, ponajviše Nijemaca i Rumunja koji su se pridružili neuspješnom fašističkom pokušaju okupacije Sovjetskog saveza.

Neslužbeno je ta brojka znatno veća, a još veći doprinos ova je krhka studentica povijesti i knjižničarka borbi za slobodu domovine dala nakon što je po naredbi tadašnjih ruskih komunističkih vlasti postala dio tzv. Turneje dobre volje tijekom koje je od kolovoza do prosinca 1942. godine kao najznačajnija predstavnica ruske delegacije provela dva mjeseca u SAD-u i Engleskoj nastojeći svojim primjerom i pričama o ruskoj borbi protiv moćnog Hitlerovog ratnog stroja motivirati zapadne sile da im se pridruže te otvore, kako se to onda nazivalo, drugi front prema Hitleru.

Američka je vojska, koja je do tada ratovala samo s Japanom, 1943. godine ušla u rat na području Europe te otvorila drugi front što će za Hitlerove trupe biti sudbonosno.

Velike zasluge za to, smatraju brojni povjesničari, ima upravo Pavličenko koja je za boravka u SAD-u oduševila tadašnjeg predsjednika Franklina Delanoa Roosevelta te posebno njegovu suprugu Eleanor koja je s Ljudmilom zadržala prijateljske odnose i nakon medijski jako praćenog posjeta Lady Smrt, kako su Pavličenko zvali u Americi i Engleskoj.

Holivudska priča

Priču o ovoj izuzetnoj ženi moguće je, naravno, potražiti u brojnim povijesnim izvorima, ali još je bolja odluka učiniti to knjigom »Dijamantno oko« (»The Diamond Eye«) čuvene američke spisateljice Kate Quinn koja je već stekla status jedne od ponajboljih predstavnica povijesne fikcije, vrste povijesnih romana koji se temelje na istinitim povijesnim podacima i činjenicama koje potom autor romansira dodajući nepreobimne elemente mašte.

Quinnova je svjetsku slavu i bogatstvo stekla baš takvim pristupom u serijalu romana o rimskom dobu da bi se pred četiri godine, u okviru proučavanja zbivanja iz Drugog svjetskog rata, okrenula i zaista moćnom liku ukrajinske snajperice i njenom životu idealnom za snažnu holivudsku priču koja će vjerojatno nakon ovog romana doživjeti i svoje filmsko uprizorenje.

Jer, literarna obrada života ove ratne junakinje SSSR-a sadrži u sebi sve što može privući čitatelja i gledatelja – krajnje neobičnu priču, dramatična povijesna zbivanja, snažne likove, moralne dvojbe, emocionalne kušnje, tragedije i boli, napetost i neizvjesnost…

Quinn je svoj 442 stranice dug roman zamislila kao priču koja se odvija od kolovoza do prosinca 1942. godine, odnosno za vrijeme posjeta Mile Pavličenko i ruske delegacije SAD-u, a uz praćenje radnje vezane uz taj posjet čitatelj se kroz Milina sjećanja detaljno upoznaje ne samo s njenom snajperskom »karijerom« već i s time što je bilo prije rata, kao i po porazu njemačkih okupatora, točnije sve do 1957. godine kad Ljudmili Pavličenko, tada umirovljenoj ratnoj veteranki i jednoj od najuglednijih žena SSSR-a, u posjet stiže Eleanor Roosevelt, supruga pokojnog američkog predsjednika i žena koja je itekako puno pomogla u prepoznavanju potrebe uključivanja SAD-a u operacije Drugog svjetskog rata u Europi.

Dramatičan zaokret

Život Ljudmile Mihajlovne Pavličenko, djevojačkog prezimena Belova, rođene u ukrajinskom gradiću Bila Cerkva 12. srpnja 1916. godine, već u petnaestoj godini dobiva dramatičan zaokret. Još nezrela djevojka na jednom plesu upoznaje deset godina starijeg muškarca, vrlo uspješnog liječnika Alekseja Pavličenka.

Devet mjeseci kasnije ona rađa sina Rostislava kojeg je uskoro prisiljena sama odgajati jer suprug ima »prečeg liječničkog posla« i tek povremeno viđa Savka, kako ga zovu.

Za jednog od tih susreta Aleksej na strelištu ponizi Milu koja pak iz inata odluči postati što preciznija u gađanju puškom kako bi sina – jer Aleksej ne vjeruje da je to moguće – naučila gađanju.

U toj namjeri i uspijeva te stječe najviše civilne kvalifikacije u gađanju puškom. Taj brak u konačnici završi razvodom. Uz to ona tih godina, uz pomoć oca i majke koji joj pomažu u odgoju sina, studira u Odesi povijest i knjižničarstvo. Sve to u njenoj 24. godini prekida napad Hitlerovih snaga na SSSR.

Ljudmila se kao dobrovoljka javlja u Crvenu armiju gdje u početku ne obraćaju pažnju na njene tvrdnje o tome kao jako dobro zna pucati.

No, ona je uporna i uspijeva dokazati nadređenima da joj daju šansu. U kolovozu 1941. godine prvi je put na ratištu u Odesi, a taj grad, kao i Sevastopolj, branit će kao snajperica 25. streljačke divizije V. I. Čapajev sve do lipnja 1942. godine kad će pri obrani Sevastopolja biti teško ranjena. U deset mjeseci sudjelovanja u borbama ubila je 309 neprijateljskih vojnika, od toga 36 njemačkih snajpera!

Već tada ona postaje živa legenda, pa ruske vlasti smatraju kako ne bi bilo dobro da se nakon oporavka vrati na ratište i možda pogine, tim više što je postotak mogućnosti pogibije kod snajpera visokih 75 posto.

Umjesto toga pada odluka da delegacija od dvadesetak predstavnika SSSR-a – s njom kao najznačajnijom predstavnicom – krene na »Turneju dobre volje« SAD-om i to s ciljem da nagovore Ameriku na ulazak u rat na području Europe.

Iako je u SAD-u Rusija iznimno nepopularna zbog sustava komunizma kojem se priklonila, ruska delegacija uspijeva, ponajprije zahvaljujući Ljudmilinoj spontanosti i iskrenosti, privući ogromnu pažnju.

U kolovozu 1942. godine kao uopće ikada prvu predstavnicu komunističke vlasti SSSR-a, prima je američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt.

Pavličenko se sprijateljuje s njegovom suprugom Eleanor, oduševljava američke novinare, pa se turneja zamišljena kao sedmodnevna pretvara u puna dva mjesca boravka u SAD-u gdje je obišla brojne gradove.

Potom slijedi i dvomjesečna turneja po Engleskoj i Škotskoj da bi se tek krajem 1942. godine delegacija vratila u domovinu. Naredne godine SAD ulazi u rat na području Europe…

Jedan izmišljeni lik

Sve ovo opisano je detaljno uz brojne opise i dijaloge pri čemu je Kate Quinn još jednom iskazala svoje umijeće izgradivši na temelju istinitih činjenica i biografskih podataka uvjerljiv i životan književni lik.

Štoviše, u pogovoru autorica priznaje kako je od brojnih likova ove knjige tek jedan kombinacija dva stvarna lika, a jedan jedini – potpuno izmišljen.

To je lik Strijelca, američkog snajpera i atentatora koji posjet ruske snajperice planira – uz veliku pomoć bogataša nesklonih Rooseveltu – iskoristiti kako bi ubio američkog predsjednika te za to optužio rusku snajpericu.

Naravno, taj dio je – iako ima temelje u činjenici da su na Roosevelta izvršena dva neuspješna atentata – u potpunosti izmišljen i stvoren kako bi knjizi dao dodatnu zanimljivost i napetost.

Naravno, uočljivi su i drugi brojni literarni elementi u ovoj svake pažnje vrijednoj priči. Tako je »Dijamantno oko« ne samo priča o životu Ljudmile Mile Pavličenko već i priča o borbi žena za ravnopravnost, nasilju nad ženama, nezavidnom položaju žena u vojsci, ratnim razaranjima i tragedijama, ljubavi i smrti…

Quinn se iskazala i kompozicijom omogućivši čitatelju pristup temi s nekoliko gledišta. Tako uz priču same Pavličenko čitamo i zapise, tj. dnevničke bilješke Eleanor Roosevelt, a upoznajemo se i sa stavovima i planovima potecijalnog atentatora.

Zahvaljujući tome povijesni i biografski roman dobiva uočljive elemente društvenog, čak i trilera, a svakako je prednost da je sve to čitatelju prenijeto pitkim i razumljivim jezikom pri čemu, očigledno, treba pohvaliti i prevoditeljicu Mirjanu Valent te zagrebačko Znanje kao izdavača.

»Mrs. Pavlichenko«

Za dvomjesečnog boravka u SAD-u, Mila Pavličenko je – iako su je brojna novinarska pitanja itekako iritirala – postala na jedan način zvijezda, pa su se s njom upoznali i družili i čuveni glumci kao što su Charlie Chaplin, Mary Pickford, Myrna Loy, Douglas Fairbanks mlađi ili Laurence Olivier, a snažan je dojam ostavila i na čuvenog američkog folk kantautora Woodija Guthrieja koji joj je napisao i pjesmu – »Mrs. Pavlichenko«.

Povratak u vojsku

Stekavši čin bojnika, Pavličenko se više nikada nije vratila na ratište. Umjesto toga postala je instruktor. Obučavala je stotinu sovjetskih snajperista do kraja Drugog svjetskog rata. Godine 1943. odlikovana je Zlatnom zvijezdom i proglašena je herojem Sovjetskog Saveza.

Po završetku rata, Pavličenko se nakratko vratila na kijevsko sveučilište, ali ju je ubrzo vojska vratila u svoje redove pa je od 1945. do 1953. godine obavljala dužnost pomoćnice šefa Glavnoga štaba sovjetske ratne mornarice.

Bila je sudionica mnogih konferencija i kongresa, a bila je vrlo aktivna u Sovjetskom komitetu ratnih veterana. Preminula je 1974. u 59. godini života i sahranjena je na groblju Novodevičju u Moskvi.

O autorici

Kate Quinn rođena je 1981. godine u Long Beachu u Kaliforniji, a na Sveučilištu u Bostonu stekla je magisterij iz klasičnih umjetnosti.

Cijeli život proučava povijest i napisala je osam povijesnih romana: kvadrologiju o Rimskome carstvu – »Ljubavnica Rima«, »Kćeri Rima«, »Gospodarica Rima« i »Gospa iz Vječnog Grada« – te dva romana čija je radnja smještena u razdoblje rane renesanse i slavne obitelji Borgia.

Raskošan spisateljski talent pokazala je i u posljednjim romanima »Aliceina mreža« i »Lovkinja«, u kojima tematizira uzbudljive događaje iz novije povijesti.

Sva njezina djela uspješnice su New York Timesa i prevedena su na mnoge svjetske jezike. Živi u San Diegu sa suprugom i tri psa.

Među pet najboljih svih vremena

Pavličenko je bila jedna od 2.000 snajperistica koje su se borile na strani Crvene armije u Drugom svjetskom ratu i jedna od njih 500 koje su preživjele

S 309 ubojstava, ubraja se među pet najboljih snajperista svih vremena, ali je vrlo vjerojatno da je ubila i puno više vojnika, budući da je potvrđenim ubojstvima morala prisustvovati treća strana, što često nije bilo ostvarivo.

Ljubav iz rovova

U 25. godini udala se za kolegu snajperista, Alekseja Kitsenka. Ubrzo nakon vjenčanja, Kitsenko je smrtno ranjen minobacačkom granatom, a od zadobivenih ozljeda preminuo je nekoliko dana kasnije u bolnici.