Trenutak istine: RAJ ILI PAKAO

Nije lako biti uljanikovac. Godinu dana neizvjesnosti je za tim jadnim ljudima. Neprospavanih noći i nespokoja. Straha od crne budućnosti. Dosta im je lažnih nada i ispraznih obećanja. Konačno, došlo se do samog kraja. Kulminacija je, iz radničke perspektive, pred vratima raja ili pakla. Država, naime, ovih dana odlučuje: prst gore, Uljanik ide u spasonosno restrukturiranje, ili prst dolje, Uljanik ide u stečaj i vjerojatnu likvidaciju. Ministar Horvat ili ministar Marić. Uz premijera Plenkovića, obojica će ući u istarsku povijest i enciklopediju. Jedan će biti zauvijek slavljen, drugi vječno proskribiran.

No, oni su političari, debelokošci i mogu mirno živjeti te još mirnije spavati neovisno o tome jesu li donijeli ispravnu ili krivu odluku. U iščekivanju strašnog prsta politike koji im određuje sudbinu, neizvjesnost među radništvom je golema. Ljudi se u strahu od stečaja pripremaju za put pod noge i u najbliže talijansko brodogradilište. Neki će potegnuti i do sjevera Njemačke. To je lošiji scenarij koji ih dugoročno odvaja od obitelji. U potrazi za poslom i osiguranjem egzistencije svojih obitelji, muškarci će u inozemstvo. Kao moderni nomadi odlaze kako bi prehranili žene i djecu. No, teško će srca odavde otići, postali smo zemlja u kojoj se najljepše živi, ako se ima od čega živjeti...

Navozi Uljanika othranili su generacije Puljana. Zbog njih se u ovaj grad dolazilo sa svih strana bivše države. Doseljenici su se stapali s domaćima, integrirali su se u svoj novi životni prostor. No sve ono što je stoljeće i pol građeno, urušilo se u manje od desetljeća. Nekako, međutim, i nije više toliko važno tko je kriv za propast brodogradilišta. Je li to onaj nesretni direktor Gianni Rossanda koji je netaktično te s manjkom socijalne inteligencije i empatije prema prestrašenom radništvu i njegovoj neizvjesnoj sudbini, mrtav hladan u trenutku dok se sustav urušavao pred očima javnosti, sebi izgradio kuću za odmor na top lokaciji u Pješćanoj uvali?

Jesu li to Kinezi koji su prekopirali tuđe intelektualno vlasništvo, odnosno projekte za gradnju brodova, zbog čega europski škverovi na tržištu gube konkurentnost? Jesu li krivi Amerikanci i Rusi koji stalno otvaraju nova svjetska žarišta i pokreću ratove zbog kontrole naftnih zaliha pa cijena crnog zlata toliko varira da je posljedično usporena gradnja brodova i pozatvarana su brojna brodogradilišta? Jesu li, na kraju krajeva, krive hrvatske Vlade koje su upumpavale milijarde kuna u škverove ni ne provjeravajući kako ti sustavi funkcioniraju? Jesu li krivi i radnici koji su predugo marendali, previše igrali trešetu i briškulu, previše fušarili, a premalo razmišljali o samom poslu?

No, pustimo sve to. Budimo sad solidarni s uljanikovcima. Njihova je tuga pregolema. Ponadajmo se da bi ipak sve moglo dobro proći. Stigao je Uljanikov trenutak istine.