I novinari početnici to znaju. Ukoliko u svom tekstu nemaju odgovore na set osnovnih pitanja, pokraj budnih urednika neće im proći čak ni najbanalnija vijest. Bilo da pišu o prvim vrganjima koji su se pojavili na gradskoj tržnici ili o priredbi kojom su mališani u nekom dječjem vrtiću dočekali Tetu Jesen, vraćen će im biti svaki tekst iz kojega neće biti skoro pa iz prve jasno odgovoreno - tko, što, kada, gdje, zašto i kako. Pa opet se dogodi da se provuče gdjekad nekakva tema o kojoj se mjesecima pišu ne samo vijesti, nego se na njoj oštri i većina ostalih novinarskih formi; od članaka i analiza do osvrta i komentara, a da ni nakon svega što je o toj temi i iz svih mogućih perspektiva napisano odgovora na većinu osnovnih novinarskih pitanja jednostavno nema.

O Uljaniku i krizi u hrvatskoj brodogradnji napisani su proteklih mjeseci kilometri tekstova. Mišljenje o tom problemu ravnopravno su u javnost iznosili oni kojima su brodogradnja i(li) ekonomija u malom prstu, i oni koji se u brodogradnji nisu odmakli dalje od broda od papira. No, devet mjeseci otkad je financijska kriza u najvećem hrvatskom brodogradilištu probila na površinu, odgovora ni na jedno od osnovnih pitanja kad je pitanju budućnost brodogradilišta još uvijek nema.

Doduše, izabrani strateški partner Danko Končar i njegova Kermas energija još su od ožujka slovili kao najizvjesniji „tko“ u toj priči, no tu mu poziciju već dugo vremena ugrožava nepoznat netko, odnosno strateški ulagač kojeg svakih par tjedana ljudima u Uljaniku uspješno uspijeva prodati netko od dužnika hrvatske Vlade. Razlog tog traženja alternative Končaru je područje Arsenala s kojeg bi se prema postojećem planu trebala iseliti brodograđevna djelatnost. Sadržaji koji bi ga popunili trebali bi Uljaniku poslužiti kao izvor prihoda za financiranje dijela od 347 milijuna eura teškog vlastitog doprinosa koji bi trebali dati restrukturiranju brodogradilišta. Dakle, premda to mnogi još nisu shvatili, novac za restrukturiranje ne donosi strateški partner. Zadaća strateškog partnera je uložiti novac u dokapitalizaciju tvrtke i postati većinski vlasnik Uljanika, a da bi restrukturiranje bilo uspješno provedeno, Uljanik ima obavezu kroz svoje poslovanje i druge aktivnosti u naredne četiri godine osigurati novac za vlastiti doprinos u restrukturiranju.

I tu dolazimo do problema, jer taj model privatizacije i restrukturiranja prema svemu sudeći u praksi ne funkcionira. Restrukturiranje je uz privatizaciju provedeno u tri hrvatska brodogradilišta, a analiza koju je nedavno prezentirala Hrvatska brodogradnja pokazala je da je taj eksperiment bio u potpunosti neuspješan. Da su milijarde uložene u Brodosplit, Brodotrogir i 3. maj osigurale ružičastu budućnost, ni aktualna Vlada ne bi toliko oklijevala isti model upotrijebiti i četvrti put. No, umjesto toga slušali smo o više od 30 milijardi kuna ulupanih u hrvatsku brodogradnju. Ludo bi bilo, svjesni su toga očito i u ovoj Vladi, raditi istu stvar još jedanput put na isti način, a očekivati drugačije rezultate. Zbog toga vjerojatno o Uljaniku do danas nema pravih odgovora - ni tko, ni što, ni kako, ni zašto.

Povezane vijesti

• Gdje su nestali ljudi?
• Sarme i skijanje
• Dadilje su potreba, a ne luksuz