Pucketa nam pod stražnjicom

Recimo da se ona zove Bruna, a da je njen suprug Jurgen. I da imaju nešto dječurlije. I da svi skupa žele par ljetnih tjedana provesti na Mediteranu. Brčkati se u moru, ronjati u plićaku, gledati zalazak Sunca kroz ozonske rupe. Bruna i Jurgen sjede za stolom i razgovaraju gdje bi mogli na ljetovanje. Ona radi u državnoj službi, on u autoindustriji. Štede tijekom godine svaki euro, pomno važu koliko će tjedno kupiti hrane, ništa se kod njih ne baca, prate popuste trgovačkih centara. Ne izlaze na večere, samo kad je godišnjica braka. Dakle, za stolom su. I gledaju prospekte kojima su se nakrcali na nekom turističkom sajmu, primamljive kadrove pješčanih, šljunčanih, stjenovitih plaža, pustih uvala, mora modrijeg od neba.

- Dragi, mogli bismo u Hrvatsku, kaže Bruna na tečnom njemačkom. Zaboravili smo napomenuti da je obitelj iz, recimo, jednog grada u Njemačkoj, iako može biti i manje mjesto.

- Ali draga, tamo je skupo, oprezan je Jurgen.

- Naravno da je skupo, dragi, pa to je Mediteran.

- Možemo onda u Albaniju. Tamo je upola jeftinije, predlaže Jurgen.

- Ne, ja bih u Hrvatsku. Ona se brendirala kao mala zemlja za veliki odmor.

- I visoke cijene, dodaje Jurgen.

Inače se Jurgen i Bruna ne svađaju. Nisu se ni ovom zgodom, prije bismo mogli reći da su se porječkali. Recimo da će Jurgen na kraju popustiti Bruni. I da će njihova obitelj na koncu ljetovati na hrvatskoj obali, vjerojatno u Istri. Ali neće to popuštanje biti lagano. Rezervirat će svoj smještaj u zadnji čas, nekoliko tjedana prije odlaska na more. On će tjednima gledati brošure Albanije i kao slučajno ih puštati na stolu u blagovaonici da bi ih i Bruna vidjela. No, njoj te brošure ništa ne znače, ona je dobro upućena u globalne ekonomske i turističke trendove i zna da Hrvatska trenutno živi gotovo isključivo od turizma. Njezina je logika jednostavna: "Ako Hrvatska uvozi i zadnji drek iz Njemačke jer nedovoljno proizvodi, onda zašto im ne bismo barem malo vratili kroz turizam."

No, njezina je logika potpuno pogrešna. Hrvatska naprosto ne ovisi o turizmu. Netko nas je gadno prevario, udio turizma u hrvatskom BDP-u nije gotovo 20 posto. To bi se dalo zaključiti slušajući optimistične izjave turističkih djelatnika, menadžera, ministara, doministara o ovogodišnjim slabijim rezervacijama na njemačkom tržištu, odakle nam dolazi najviše gostiju. Oni nisu zabrinuti.

Ministar turizma Gari Cappelli kaže da nema drame, da će Nijemci i ove godine doći na našu obalu. Poznaje on i Brunu i Jurgena, i navike tri milijune Nijemaca koliko ih ovog ljeta očekuje u Hrvatskoj. Mi našu ponudu dižemo na višu razinu, pa je normalno da to prate i više cijene. Logika štima. No, isto tako logika govori da si Hrvatska ne može priuštiti probiranje gostiju, privlačenje onih više platežne moći i pritom gubljenje onih kojima postajemo skupi. Naša gospodarska ovisnost o turizmu to nam naprosto ne dozvoljava.

Mogu naši stručnjaci do mile volje govoriti o brendiranju Hrvatske kao elitne destinacije, ali mi si to ne možemo dopustiti sve dok nam svaki gost zlata vrijedi. U tome je problem te naše ovisnosti o turizmu. Ta je grana jednostavno previše opterećena da bismo sjedili samo na njoj. Ali dokle god sjedimo, valja se pobrinuti da ne pukne. A mogla bi uskoro ozbiljno zapucketati.