Plaća li Plenković Uljanikove dugove?

Što zapravo znači posljednji oštar istup ministra gospodarstva Darka Horvata na temu Uljanika i njegove sudbine? Govoreći pred novinarima u petak na Markovu trgu ministar je najotvorenije do sada istaknuo da "vrijeme curi", da su gubici oko milijardu i stotinu milijuna eura te da se postavlja pitanje odgovornosti onih koji su godinama vodili loše poslovanje pulskog i riječkog brodogradilišta. Horvat je također potvrdio da strateški partner, Tomislav Debeljak i njegov DIV, neće ulaziti u restrukturiranje Uljanika ako država ne plati stara dugovanja, a hoće li platiti, više ne ovisi o tržištu i biznisu nego o – političkoj odluci Vlade i svih koalicijskih partnera. Dodao je i da "Pula i Rijeka u ovakvom obliku više nemaju perspektivu" za razliku od, kako je naveo, kutinske Petrokemije koju su sanirali porezni obveznici.

Drugim riječima, ministar gospodarstva već trasira put za likvidaciju Uljanika iako "analitički timovi" još pregledavaju tablice o njegovom poslovanju dok strateški partner čeka da država sve plati, pa da preuzme brodogradilišta bez minusa po računima. Najava da će sve odlučiti politika – premijer, ministri, šefovi koalicijskih stranaka – pokazuje da nije trebalo ni čekati izbor strateškog partnera jer je prije svega potrebna odluka hoće li državni proračun pokriti dubioze koje iznose preko osam milijardi kuna, a možda budu i veće.

Na pitanje svih pitanja – plaća li Plenković Uljanikove dugove – odgovor se nazire iz Horvatovih riječi da "Pula i Rijeka u ovakvom obliku nemaju perspektive". Ako je nemaju, zašto da državni proračun bude pod tolikim opterećenjem? Ali, tu je i dodatna zagonetka: u kojem obliku Uljanikova brodogradilišta imaju perspektivu da bi ih država sanirala, kao što je sanirala ostala hrvatska brodogradilišta, banke, brojne tvrtke i spomenutu Petrokemiju? Ima li prenamjena djelatnosti – o kojoj se govorilo za vrijeme strateškog partnera Danka Končara – šansu da je država financira i o kakvoj bi se prenamjeni radilo? Mora li Uljanik ostati mastodont kakvog poznajemo ili se može smanjiti i transformirati kako bi uz državnu pomoć preživio?

Napokon, donosi li se politička odluka u korist građana ili poduzetnika koji bi na Uljaniku još zarađivali? Ministar Darko Horvat, najavljujući „političku odluku” o Uljaniku i njegovoj sudbini, možda poručuje Puli i Rijeci da ih Zagreb ne podržava jer nisu dio vladajuće politike. Propast Uljanika politički će štetiti IDS-u i SDP-u, dok stranke i strančice vladajuće koalicije na tom primjeru neće osjetiti nezadovoljstvo biračkog tijela. Za razliku od Dalmacije ili sjeverozapadnih županija gdje HDZ-ove Vlade uvijek plaćaju i tuđe dugove, za Istru vrijedi pravilo "političkih odluka" o tvrtkama koje u "ovakvom obliku nemaju perspektive".