Ostala je samo gorčina

Sjećate li se Ivana Pavletića? Polovicom studenog pisali smo o tom vrijednom radniku Uljanika koji je obolio od teške bolesti. Morao si je sam platiti odlazak na zračenje u Rijeku. Na račun mu tada nije sjeo ni minimalac jer je bio na bolovanju. Dobio je svega 137,59 kuna. Radosna vijest glasi da je napokon od HZZO-a dobio zbog bolovanja umanjenu plaću za listopad i studeni. No, kaže da mnogi drugi radnici nisu bili te sreće, neki su mjesecima bez ikakvih prihoda.

Ivan nije sjeo ovrhom na Uljanikov račun, nije tražio da mu silom isplate zaostatke iz rujna i listopada, budući da je trebao od svoje firme dobiti i naknadu za puna tri mjeseca bolovanja. To je njegova odluka, što ne znači da su oni koji su to učinili u krivu. Naprotiv, svi imaju pravo na svoj način tražiti ono što su zaslužili, plaću za svoj rad. No, ima li to isto pravo i Gianni Rossanda, bivši predsjednik Uprave Uljanika? Formalno-pravno ima. Ali samo formalno i samo pravno. Nikako drugačije. Bez obzira je li on glavni krivac ili samo Pedro koji mora ispaštati za grijehe prethodnih uprava, tuđih apetita za atraktivnim obalnim pojasom Pulskog zaljeva ili stanja na globalnom brodarskom tržištu, Rossanda je svoju zadnju plaću trebao prepustiti radnicima u nevolji. Ali Rossandi je netko utuvio u glavu da je on menadžer, a menadžeri se ne ponašaju tako. Oni svoje plaće, bonuse, vile zaslužuju već svojim postojanjem, udisanjem zraka koji je jedino što, ne svojevoljno, dijele s radnicima.

Neka Rossandi vila, plaća, bonusi… Ivanu je važnije njegovo zdravlje. A ono je sada dobro. Kaže da je zatvorio bolovanje. Sada je na godišnjem jer mu je supruga na operaciji, a netko mora čuvati dijete. Uglavnom, vjeruje da će u Uljaniku dati otkaz i otići raditi negdje drugdje. Previše je gorčine ostalo nakon svega. (Bojan ŽIŽOVIĆ)