Grad turizma bez muzeja

Poreč je svakako, uz Rovinj i Medulin, jedno od najturističkijih istarskih mjesta. U svim statistikama broja noćenja i posjeta turista Poreč se najčešće nalazi u prvih pet nacionalnih destinacija, uz rame Dubrovniku i daleko ispred Zagreba. U Poreč dolaze turisti iz cijelog svijeta i raznih preferencija; neke privlači sunce i more, druge iće i piće, no sigurno je da većina voli prošetati starom gradskom jezgrom, obići Eufrazijanu i Istarsku sabornicu te se pokloniti povijesti jednog od najstarijih gradova u Istri.U proteklih deset godina, nažalost, ne mogu posjetiti i Zavičajni muzej Poreštine, jedini gradski muzej, jer je zatvoren zbog lošeg stanja palače Sinčić u kojoj se nalazi.

Formalno, porečki Zavičajni muzej kulturna je ustanova koja funkcionira – njegovih jedanaest zaposlenika već cijelu deceniju radi na rekonstrukciji svog sjedišta, pišu se planovi i strategije i računa koliko bi koštalo da Muzej ponovno postane ono što je bio. Trenutačno se najznačajniji i najvredniji eksponati ne mogu vidjeti ni na internetu – muzealci su kao „stalni postav” ponudili fotografiju samih sebe kako listaju papire.

Zavičajni muzej Poreštine sadrži više od dvadeset tisuća predmeta razvrstanih u pet odjela i 41 muzejsku zbirku. Deseci tisuća posjetitelja, kao ni sami Porečani, ne mogu vidjeti ništa od toga. Kad se pronađe novac, riječ je o investiciji od 35 milijuna kuna, trebat će još tri godine, kažu na internetskoj stranici porečkog Muzeja, da bi se otvorio novi muzejski prostor.

Gruba računica pokazuje kako bi od dana zatvaranja do otvorenja novouređenog Muzeja Poreštine moglo proći – obzirom da novac još nije osiguran – barem petnaest godina. Nebrojena rijeka turista koja bi u tom razdoblju prošla kroz muzej vjerojatno bi u njemu ostavila i neki novac. Uz to, nekoliko generacija porečke djece završit će školovanje, a da nemaju pojma o sadržaju gradskog muzeja te da ne vide najvažnije povijesne artefakte iz vlastitog grada.

Problem deset godina zatvorenog muzeja očito je problem cijele Istarske županije i njezine kulturne politike. Iako je odluka gradskih vlasti da se prvo sagrade osnovne škole i dječji vrtići posve razumna i opravdana, trebalo bi razmisliti o tome da je djeci, uz hardver, potreban i softver. U njega pripada nastava o zavičajnosti, povijesti, kulturi i etnologiji, dakle ono što se može spoznati u zavičajnim muzejima, zbirkama, knjižnicama i društvima.

Grad turizma i značajne ekonomske snage poput Poreča ne bi trebao zanemariti kulturnu ponudu koju predstavlja gostima, kao ni očuvanje vlastite povijesti kroz Zavičajni muzej Poreštine. To je, naprosto, obveza gradske samouprave prema budućnosti i generacijama koje dolaze.