In memoriam
AKADEMIK GORAN FILIPI (Zadar, 18. siječnja 1954. – Medulin, 8. siječnja 2021.) "Ne, tu je Goran, nasmijava nas dječački i potiče razmišljati o stvarima malim i velikim"
Goran Filipi
Sjajne znanstvene karijere, od mladića koji je zarana obećavao do autoriteta, osobito na polju jezikoslovlja, romanistike, jezika i kultura u doticajima. Izniman je njegov akademski, sveučilišni radni životopis – do, tijekom i nakon mandata na mjestu dekana Filozofskoga fakulteta pulskoga Sveučilišta, njega višedesetljetnog predavača, lucidna i predana mentora
Dragi Gorane, dopalo nas i dopalo me najgore od najgoreg, jer s Tobom se ne možemo, ne želimo oprostiti. Ovo nisu fraze, ovo je odnos: Tvoj prema ljudima i svih koji su Te upoznali prema Tebi.
Prijatelj, poseban, velik, topao, iskren, lucidan, baš kada treba suzdržan, zatim temeljit i svestran intelektualac, zaigran, duhovit, dobronamjeran... Književnik, znanstvenik, sveučilišni profesor u trajnome zvanju i akademik.
Obilje građe
Sjajne znanstvene karijere, od mladića koji je zarana obećavao do autoriteta, osobito na polju jezikoslovlja, romanistike, jezika i kultura u doticajima. Izniman je njegov akademski, sveučilišni radni životopis – do, tijekom i nakon mandata na mjestu dekana Filozofskoga fakulteta pulskoga Sveučilišta, njega višedesetljetnog predavača, lucidna i predana mentora.
Faktografija je sada nevažna, lako je svima dostupna, jednako naslovi i teme njegovih autorskih znanstvenih knjiga i onih u suautorstvu. Najkraće i najtočnije rečeno: možda će se tek sada, u vremenu koje nam je dano živjeti i u njemu stvarati nakon Goranova odlaska u bolji život, nazrijeti teško popunjiva praznina naglašena njegovom sustavnošću i marom, stručnim i znanstvenim poniranjima u nevjerojatno obilje građe koju je sakupljao tiho, ne samo iz knjiga nego i na terenu u tisućama susreta, pišući potom u dugim noćima, sintetizirajući materiju i, poput kakva redovnika riječi naučno i književno, katkad i pionirski, obogaćujući nas na svim područjima svoga plodnog djelovanja.
Bio je članom Društva hrvatskih književnika i predsjednikom njegova Istarskog ogranka (1999. – 2002.), aktivan u radu Matice hrvatske, Čakavskoga sabora, aktualni član Uredništva časopisa Nova Istra i Upravnoga odbora Istarskoga ogranka DHK-a.
A kao prijatelj, čovjek Goran… Tko ga je iole poznavao i s njim surađivao, uvjerio se u njegovo znalstvo opće kulture, oblikovano i prenošeno jednostavno, pregledno, sustavno i temeljito. Nikad ex cathedra. Zatim, poslovična bijaše njegova gotovo dječačka zaigranost, zaljubljenost u tehnološke novotarije, jezgrovita logičnost intelekta, s jedne, i nježni emotivni izljevi ljudske i prijateljske privrženosti s druge strane – prema poznatima, ali i neznanima s kojima bi u trenu ostvario kontakt prisnosti i ostavljao dojam pristupačna, neposredna, mudra i inteligentna, vrlo intuitivna sugovornika.
Ne samo poliglot
Bio je naš Goran i štovatelj tzv. tradicionalnih vrijednosti, ali istovremeno vrlo se živo zanimajući za novo, drugo i drukčije, a u rubnim egzistencijalnim stanjima osoba izražene empatije prema Drugomu, drukčijemu.
Ne samo poliglot, nego čovjek od kulture i kultivirane književne rečenice, kako u autorskim literarnim tekstovima tako i u nemalome broju prijevoda. Netom prije ovoga ipak strašnog časa, ma koliko se mi što još neizvjesno koliko dugo ostajemo u ovoj dimenziji, koju je Goran više no prerano napustio, uredio sam jednu zbirku u njegovu prepjevu, a smrt ga je zatekla radeći, među ostalim, na novim prijevodima i jednoj beletrističko-jezikoslovnoj knjizi svoga preminulog kolege i prijatelja za ediciju "Istra kroz stoljeća". Kao da se upravo intenzivnije vraćao književnosti.
Nedostajat će njegova živahnost, bistrina, duhovitost, humor kojim je osvajao, njegova spremnost uvijek uskočiti i u stvarima organizacijskim, naizgled banalnima i tehničke naravi, ali i sklonost prema mladima te zagovaranje novih i nepoznatih književnih imena.
Rodna mu Dalmacija, i poglavito izabrana Istra, i znanstvena i književna, možda još uvijek ne znaju koliko toga dobroga i novoga duguju ovome čovjeku, hrvatskome jezikoslovcu i književniku Goranu Filipiju.
Prije nekoliko dana oprostili smo se, dakako ne znajući da je to zadnji put sada i ovdje, bez rukovanja i uobičajena prijateljskog zagrljaja, poštujući "mjere" kojih u davanju svoga duha i duševnosti, zavirimo li tek malo pod površinu njegove osobe i osobnosti, Goran nije imao. Bio je bez zadrške. Uspomena na taj susret fotografija je uz ovaj nemušt i tragedijom izazvan tekst koji jedva da dotiče išta bitno kada je čovjek Goran posrijedi.
Sućut Steli, Ivani, Hrvoju, pranećacima, cijeloj obitelji i bliskim prijateljima.
Zamjenjive su možda funkcije, ali nikada osobe i osobnosti. Goran je u potonjemu smislu jedan od rijetkih i bez ostatka nezamjenjivih. Neka Ti, prijatelju i dobri čovječe, višedesetljetni suputniče u lijepome i onome drugom, laka bude hrvatska gruda i Bog Te primio raširenih ruku.
Sasvim je izvjesno – ne zbogom, jedinstveni druže i prijatelju, nego doviđenja! (Pula, 9. siječnja 2021., U ime Društva hrvatskih književnika, Istarskoga ogranka i osobno, Boris Domagoj Biletić)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
