U svijetu u kojem se trendovi mijenjaju brže nego godišnja doba, a identitet često mjeri kroz odjeću, dr. sc. Petra Krpan docentica je teorije mode i kulturnih studija na Zavodu za dizajn tekstila i odjeće Tekstilno-tehnološkom fakulteta u Zagrebu, podsjeća da moda nije površnost već prostor promišljanja odgovornosti i kulture.

U srijedu, 19. studenoga, u 18 sati u Velikoj dvorani Doma kulture u Rovinju održat će se predavanje i radionica "Brza i spora moda danas. Što je prolazno, a što nam ostaje". Na predavanju će biti riječi o suvremenim tendencijama i kontrastima između brze (fast) i spore (slow) mode, s naglaskom na društvene, ekološke i estetske posljedice koje te prakse imaju na suvremenu modnu industriju i kulturu odijevanja. Nakon toga, 1. prosinca na istom mjestu u 18 sati slijedi predavanje i radionica "Moda i film. Zašto vrag nosi Pradu?". Petra Krpan pripada onom rijetkom krugu teoretičarki koje o modi govore iznutra – kao o fenomenu, ali i kao o iskustvu. Za nju, moda je drugi sloj kože, ali i ogledalo duše; ono što nas oblikuje, ali i ono što nas uči kako se vidjeti.

Brza moda često se opisuje kao simbol suvremenog tempa života. Možemo li reći da ona zapravo odražava način na koji danas konzumiramo sve – od sadržaja do identiteta? Što zapravo nosimo – tkaninu, etiketu ili ideologiju?

- Brza moda danas djeluje kao svojevrsno ogledalo društva i kulture u kojoj živimo. Ona ne odražava samo način na koji kupujemo odjevne predmete - ona odražava način na koji konzumiramo različite informacije, vrijednosti, estetike i identitete. Danas gotovo sve prolazi kroz filter brzine, preobilja i kratkog trajanja. Mi "trošimo" slike, priče i ideje istom logikom kojom kupujemo odjeću: brzo, površno, impulzivno i bez dugotrajne vezanosti. Nemamo više emotivnu vezu s odjevnim predmetom.

(Snimio Roko Jurjević / Plac Studio)

Brza moda je, u tom smislu, fizička manifestacija suvremene digitalne kulture. Kao što beskonačno gledamo u ekrane, tako i biramo vlastitu garderobu. Moda postaje produžetak vizualnog ritma koji diktiraju, prije svega, društvene mreže. Svaka nova kombinacija odjeće funkcionira kao nova objava, nova verzija identiteta. Zato danas odjeća ne služi samo da nas odjene - ona nas pozicionira. Ona je alat kojim uprizorujemo ono tko jesmo, tko želimo biti ili tko mislimo da trebamo biti da bismo se uklopili u određeni vizualni narativ. U mnogim aspektima, odjevni predmeti danas funkcioniraju kao dio digitalne ekonomije pažnje, čak i kad je nosimo izvan ekrana.

A što zapravo nosimo? Dobro pitanje. Nosimo tri stvari: tkaninu, etiketu i ideologiju, ali razlika je u tome što ove tri razine više nemaju jednaku težinu. Tkanina i materijali su često najmanje važni, no ne bi trebali biti. U brzoj modi materijal je sekundaran; on je tu da izdrži nekoliko nošenja i u potpunosti nestane. Postavlja se pitanje gdje? Tkanina je postala potrošni medij, što je postalo doista zastrašujuće s obzirom na saznanja koja imamo o upotrebi kemikalija i toksičnih bojila. Etiketa je važnija od materijala. Ona funkcionira kao oznaka pripadnosti određenom vizualnom i društvenom kodu. Brand danas nosimo kao znak - kao poruku, kao algoritamski pročitljiv identitet. Etiketa postaje naš svojevrsni kod. No možda je najvažniji sloj ideologija. Brza moda utjelovljuje ideologiju neprestane proizvodnje i potrošnje identiteta. Ona normalizira ideju da je promjena nužna, da je ponavljanje dosadno, da je trajanje svojevrstan teret. To je ideologija koja nas uvjerava da je identitet nešto što možemo kupiti, vratiti, zamijeniti ili nadograditi istom lakoćom kao i majicu od 5 eura. Drugim riječima: današnja moda nije samo način odijevanja, nego način uprizoravanja sebe. Ne nosimo samo odjeću - nosimo vizualne narative. Nosimo brendove kao kodove identiteta. Nosimo ideologiju brzine, promjene i uvjetno rečeno, beskrajne mogućnosti. To nas vodi i do ključnog pitanja: ako stalno mijenjamo ono što je na površini, koliko zapravo mijenjamo ono ispod nje? Brza moda nas uči da se identitet može osvježiti jednako kao naš profil na društvenim mrežama, ali to istovremeno stvara pritisak da stalno budemo "novo izdanje sebe". Dakle, ono što danas nosimo nije samo tkanina. To je vizualna odluka, društveni signal i kulturna poruka. To je ideologija suvremenosti - brza, intenzivna, privremena i stalno u potrazi za sljedećom novom formom.

(Snimio Roko Jurjević / Plac Studio)

Je li brza moda poput brze hrane naš najveći porok ili tek prolazna faza globalnog potrošačkog društva?

- U ovom trenutku, brza moda funkcionira vrlo slično brzoj hrani: dostupna je, jeftina, instantno zadovoljava, a dugoročno proizvodi štetu koju volimo ignorirati. Ali za razliku od brze hrane, koja se ipak polako transformira prema "zdravijim" alternativama (nadam se), brza moda je u mnogo dubljem sukobu sa strukturom suvremenog društva, jer nije samo porok. Ona je simptom, posljedica i pogonsko gorivo istog sustava koji je stvorio digitalnu ekonomiju, hiperprodukciju i kult stalne novosti. Zato je teško reći da je prolazna faza jer bi to značilo da će se i logika suvremene potrošnje promijeniti, a to se zasad ne događa. Brza moda je poput ubrzanog otkucaja vremena u kojem živimo. Ona je znak kako funkcionira današnji subjekt: impulzivan, vizualno orijentiran, pod pritiskom stalnog ažuriranja sebe i svog identiteta. Ako prestanemo kupovati brzu modu, ne rješavamo nužno problem jer problem nije u predmetu, nego u ritmu. Ritam je ono što nas određuje. Brza moda je samo materijalni izraz tog ritma.

S druge strane, nazvati brzu modu "porokom" možda zvuči nevjerojatno, ali u određenoj mjeri jest točna dijagnoza. Porok je ono čemu se vraćamo unatoč posljedicama. A mi se brendovima brze mode vraćamo iako znamo sve o radnim uvjetima, utjecaju na okoliš, toksičnoj potrošnji, i o ciklusima bacanja i zamjene. Zašto? Zato što brza moda nudi instant identitet. Nudi vizualni osjećaj pripadanja i novosti. Nudi promjenu bez stvarne transformacije. U tom smislu, ona je više od poroka, ona je alat identitetskog preživljavanja u kulturi koja nas stalno stavlja pred nove vizualne norme.

Je li sve to prolazna faza? Možda ćemo jednog dana moći reći da jest, ali samo ako se dogodi radikalna promjena u načinu kako radimo i proizvodimo. Dok god društvene mreže na nekin način vladaju ovim ritmom i moda će funkcionirati logikom beskonačne proizvodnje. Drugim riječima: brza moda neće nestati sama od sebe. Ona će se razviti, ali neće se ugasiti, jer je u srži današnje kulture brzine, dostupnosti i neprestanog performiranja identiteta. Rekla bih da je (brza) moda naš porok. I ne, nije samo prolazna faza, ona je strukturni simptom našeg vremena.

Brza moda daje kvantitetu, spora moda značenje

Je li spora moda luksuz, nužnost ili možda – novi oblik otpora?

- Mislim da je najtočnije reći da je spora moda istovremeno sve što ste naveli: luksuz, nužnost i novi oblik otpora. Međutim, način na koji se ova tri pojma isprepliću otkriva mnogo više o stanju suvremenog društva, nego što na prvi pogled izgleda. Najprije, spora moda jest svojevrstan luksuz, ali ne samo u smislu cijene odjevnog predmeta. Luksuz je danas sve što zahtijeva vrijeme, pažnju, strpljenje i dugoročno razmišljanje. No, to je i vrijednost stvaranja takve vrste mode. U kulturi u kojoj je dominantna logika sada i odmah, svaka praksa koja traži sporost postaje luksuzna samim tim što nije ujednačena s uobičajenim ritmom života. Spora moda traži od nas upravo to - da usporimo, promišljeno biramo, investiramo u trajnost, da njegujemo svoje stvari i odnosimo se prema njima kao prema dugoročnim partnerima, a to je postao privilegij. I zato se ponekad doživljava nedostižnom, iako je njezina temeljna ideja osviještenost.

S druge strane, spora moda je neupitna nužnost. Ako pogledamo stanje planeta, raspad radnih uvjeta, nakupljanje otpada i ekonomski model hiperprodukcije koji je postao neodrživ, jasno je da nemamo drugu opciju osim usporavanja. Tu možda leži odgovor. Današnja modna industrija funkcionira kao ubrzana mašina koja proizvodi konstantan višak - višak robe, višak otpada, višak trendova, višak identitetskih očekivanja. Svega imamo previše. Prelazak na sporije modele proizvodnje i konzumacije nije više pitanje osobnog ukusa, nego preduvjet opstanka. U tom smislu, spora moda je povratak ideji trajanja, popravka, ponovne upotrebe, cirkularnosti, vrijednostima koje su do prije nekoliko desetljeća bile samorazumljive.

(Press)

Spora moda je novi oblik otpora. U našoj kulturi ubrzanja, gdje se identiteti proizvode i troše brzinom kojom skrolamo sadržaje, svaki čin usporavanja postaje političan. Spora moda je suprotstavljanje logici algoritma, logici hiperprodukcije i logici potrošačke automatizacije. Ona odbija ideju da vrijedimo onoliko koliko se brzo možemo mijenjati. Odbija narativ da moramo stalno kupovati da bismo bili relevantni. Odbija vizualni imperativ neprekidne novosti. U tom smislu, spora moda nije tek alternativa brzim sustavima - ona je na neki način kontrapokret. Kupiti manje, ali bolje, danas je revolucionarnije od praćenja najnovijeg trenda. Nositi odjeću godinama postaje znak identitetske sigurnosti, a ne nedostatka.

Njegovati vlastiti stil umjesto algoritamski diktiranog izgleda oblik je samoodlučivanja. Briga, popravak, recikliranje (nešto što smo prije normalno prakticirali) i promišljen izbor nisu samo geste održivosti one su znak uspravljanja protiv kulture koja nas navikava na potrošnost svega, uključujući i nas same.

Možda je to ključno za reći: spora moda i drugačije prakse odijevanja vraćaju subjektu moć. Vraćaju mu vrijeme, kontrolu, svijest i autonomiju nad vlastitim identitetom. U svijetu u kojem je individualnost često simulacija, spora moda ipak omogućuje autentičnost. Zato mogu reći da je spora moda luksuz koji smo izgubili, nužnost koju moramo prihvatiti i otpor koji tek počinjemo razumijevati. To je promjena ritma, ne samo u praksama odijevanja, nego u načinu postojanja. I možda je to njezina najveća vrijednost: ona ne mijenja samo stvari koje nosimo, nego odnos prema svijetu, prema drugima i prema sebi.

Može li "spora moda" uopće preživjeti u svijetu koji živi u ritmu stalne promjene i instant-trendova? Postoji li danas autentičan stil ili smo svi samo varijacije algoritma?

- Iskreno, spora moda može preživjeti, ali teško može dominirati. Ona nije stvorena da se uklapa u ritam instant-trendova, nego da mu se suprotstavlja. U svijetu i društvu u kojem se identitet proizvodi klikovima, filtrima i algoritmima, spora moda djeluje gotovo anakrono. I upravo zato ima potencijal trajanja. Paradoksalno, ono što je čini "slabom" u tržišnom smislu a to je sporost, trajnost, promišljenost, čini je i iznimno snažnom u simboličkom smislu.

Brza moda živi od ritma koji je sam sebe ubrzao do krajnosti. Spora moda, nasuprot tome, živi od ritma koji se vratio osnovama: stvaranju, ili bolje rečeno, promišljenom stvaranju, trajanju, identitetu, odnosu prema predmetu. Ona možda neće nikada biti većinski model potrošnje, ali će biti i ostati model smisla. To je ključno: brza moda daje kvantitetu, spora moda daje značenje. A što je s autentičnim stilom? To je još kompleksnije pitanje, jer ga danas više ne određuju samo ukus, nego i algoritmi. Društvene mreže ne prikazuju stil - one ga filtriraju, reproduciraju i multipliciraju. Autentičnost se dijeli na vizualne fragmente koji se mogu lajkati i replicirati. Rezultat je da sve više izgledamo kao varijacije jedni drugih, čak i kada mislimo da smo unikatni.

Istovremeno, potpuno autonomna individualnost možda nikada nije ni postojala. Razlika je u tome što su nekad stil formirali supkulturni pokreti, društvene grupe, ideje i vrijednosti. Danas ga oblikuju algoritmi čiji je cilj, ne naša autentičnost, nego naša predvidljivost. Algoritam želi da kliknemo, ne da budemo posebni. Zato nas vodi prema sličnome: prema estetici koja "radi", prema formama kojima publika najbrže reagira, prema identitetima koji su najlakše održivi u digitalnoj retorici. Dakle, jesmo li varijacije algoritma? Do određene mjere svakako jesmo. Algoritmi nam danas određuju vidljivost, poželjnost, estetiku i ritam mode jednako kao i dizajneri, možda čak i više.

Ali autentičnost i dalje postoji, samo se polako pomaknula s vizualnog na vrijednosno. Autentičan stil danas nije ono što nosimo, nego način na koji se odnosimo prema onome što nosimo. Odnos prema predmetu. Autentičan stil je dosljednost, ne trend. Usporavanje, ne instant reakcija. Kombinacija koja je promišljena, a ne algoritamski predložena.

Zato bih rekla da autentičnost nije nestala, samo više nije u slici, nego više u namjeri. Nije u trendu, nego u ritmu. Sporijem, promišljenom ritmu. Možda je upravo to najveći izazov i najveća šansa sporoj modi: da postane prostor u kojemu autentičnost ponovno dobiva svoj smisao, izvan brzine, izvan algoritma, izvan ciklusa koji nas čine jednakijima nego što bismo to ikada priznali. Naravno, možda je ovo sve naivno, no smatram da moramo pokušati ponovo pronaći smisao u modi. A moda je danas - sve.

Influenceri su novi urednici

Nove tehnologije stvorile u i nove modne opinion makere - influencere. Isto tako brza moda često oponaša estetiku ali bez dubine i trajnosti. Lišena bilo kakve etike, perfidna je i agresivna. Kako se ljepota prepoznaje kada nije potaknuta reklamom?

- To je jedno od najtežih pitanja današnje kulture, jer smo već više desetljeća uronjeni u vizualni, složen sustav u kojem reklamna logika određuje ne samo što je "lijepo", nego i što je vidljivo, važno i poželjno. Influenceri su zapravo novi urednici stvarnosti: oni oblikuju naše želje, estetike i identitete mnogo snažnije nego tradicionalni modni sustav. No njihova moć počiva na paradoksu - oni proizvode privid autentičnosti da bi prodali unaprijed određenu estetiku. Brza moda to savršeno iskorištava. Ona ne proizvodi stil ni značenje već instant estetiku, kopiju, imitaciju dojma. Estetiku bez supstance, bez konteksta i bez trajanja. Ona funkcionira kao vizualni šećer ili kako ste dobro postavili pitanje brze mode i brze hrane. Takva moda brzo zadovolji i nestane, a ostavlja posljedice. Zato je agresivna jer se neprestano nameće i multiplicira. Upravo u tom kaosu postaje važno pitanje: kako danas prepoznati ljepotu kada je ne određuje algoritam, reklama ili prisebno kalkulirani influencer? Prva stvar koju moramo razumjeti je da se ljepota danas više ne može definirati isključivo vizualno. Vizual je postao previše kontaminiran komercijalnim interesima. U svijetu preplavljenom reklamama, istinska ljepota postaje gotovo intiman čin. Ona nije u prvom planu feeda. Ona je u tišini, u izboru, u konzistentnosti, u povezanosti sa stvarima koje biramo ne zato što su u modi, nego zato što su naše. Ljepota koja nije potaknuta reklamom prepoznaje se po tome što traje i kad nitko ne gleda. To je ljepota koja ne traži publiku, nego sugovornika. Ne traži brzu konzumaciju, nego odnos. Zato, usred agresivnog vizualnog kaosa brze mode i brzih izmjena, ljepota nije nestala, samo se preselila u prostore gdje reklama više nema moć: u autentičnost, u namjeru, u etiku i u trajanje.

Što gubimo kad odjeća postane jednokratna - kada više nema trajnost, priču ni emociju?

- Gubimo sve i sebe na neki način. Možda je ovo radikalan odgovor, no tu ima istine. Gubimo, prije svega, vrijednost odnosa. Predmeti koje traju stvaraju vezu: navikavamo se na njih, prepoznajemo sebe u njima, nosimo ih kroz životne faze. U jednokratnoj modi nema odnosa – postoji samo brza izmjena, trenutni efekt i isto tako brzo brisanje, kao što sam navela ranije. Kad odjeća nema trajanje, mi gubimo sposobnost za kontinuitet. Čak i vlastiti identitet postaje nešto što se mijenja ritmom kupovine. Gubimo i emocionalnu povijest. Nekoć smo pamtili gdje smo nešto kupili, tko nam je poklonio, u čemu smo proživjeli važne trenutke. Svaki komad odjevnoga premeta bio je mali arhiv iskustava. Danas, kada se odjeća kupuje impulzivno i baca jednako impulzivno, taj arhiv se briše. Odijevanje postaje niz kratkih epizoda bez narativa. A bez narativa nema ni emocionalne vrijednosti.

(Press)

A možda najviše gubimo osjećaj mjere i smisla. Jednokratna moda nas uči da je sve zamjenjivo, ne samo odjeća, nego i iskustvo, ljudi, ideje, emocije. U kulturi u kojoj se sve može baciti, sve postaje manje vrijedno. To je psihološki i društveno opasno: odjeća nas uči kako živimo, a ako živimo u ritmu "jednokratnog", riskiramo da postanemo jednokratni i sami sebi. Zato je pitanje trajnosti odjevnih predmeta mnogo dublje od pitanja kvalitete. To je pitanje kako razumijemo sebe i svijet oko sebe. Kada predmet izgubi trajnost, izgubi se i dio našeg identiteta koji se gradi kroz vrijeme, iskustvo i veze s predmetima koji nas prate kroz život.

Održivost je postala estetika, ne praksa

Potrošači sve češće biraju "zelene" etikete, ali koliko je ta održivost stvarna, a koliko marketinški konstrukt - svojevrsni "greenwashing" savjesti?

- To je jedno od najosjetljivijih pitanja suvremene modne industrije, upravo zato što je odgovor nije ugodan. U većini slučajeva, "održivost" kakvu danas vidimo na policama trgovina više je marketinški konstrukt nego stvarna promjena. Drugim riječima: održivost je postala estetika, ne praksa. Modne kuće vrlo brzo su shvatile da potrošači žele kupovati s manje grižnje savjesti, ali nisu spremni bitno promijeniti svoje navike. Tako je nastao fenomen koji zovemo greenwashing – predstavljanje proizvoda kao "zelenih" i "održivih" i onda kada to nije ni približno točno. Zelena etiketa postaje zapravo psihološki mehanizam: kupac ima osjećaj da je učinio moralno bolji izbor, iako je razlika između "zelenog" i običnog proizvoda često minimalna, ako uopće postoji. Zašto se to događa? Zato što je istinski održiva proizvodnja spora, skupa i zahtijeva radikalne promjene u cijelom sistemu mode od nabave materijala do uvjeta rada, transporta i količine proizvedenih komada. Za velike (modne) kompanije to znači rezanje profita. A u svijetu brze mode profit se temelji na količini, ne na kvaliteti. Zato većina brendova radije "prilijepi" etiketu nego što preuređuje sustav. Ali prava održivost ne izgleda kao "eko-linija".

Prava održivost izgleda kao manje kupovine, sporija proizvodnja, bolji uvjeti rada, transparentni lanci opskrbe i odjeća koja traje godinama. A to nije kompatibilno s hiperprodukcijom brze mode. Zato možemo reći da greenwashing nije samo manipulacija tržišta - to je strategija preživljavanja sustava koji zna da je neodrživ. Mislim da je u tome je najveći problem. Zelene etikete često služe ne planetu, nego navigaciji savjesti. One umiruju kupca i produžuju život modelu potrošnje koji je iz temelja neodrživ. Istinska održivost neće doći dok se ne promijeni ritam, ne samo etiketa. Dok ne počnemo kupovati rjeđe, birati pametnije, bolje i cijeniti trajanje više od trenda.

Odgovorni dizajner – tko je on danas: onaj koji bira prave materijale ili onaj koji pokušava promijeniti svijest potrošača?

- Odgovorni dizajner danas više ne može biti definiran jednom funkcijom. On nije samo onaj koji bira "prave materijale", ali nije ni samo onaj koji želi educirati potrošača. Odgovorni dizajner je hibrid – kreator, komunikator, inovator i svojevrsni kulturalni posrednik. Jer u trenutku kada se moda suočava s ekološkom, etičkom i identitetskom krizom, sama ideja odgovornosti dobiva sasvim novo značenje. Odgovornost u modi danas je zapravo kreativna etika. To je sposobnost da dizajner stvara ne samo vizualnu estetiku, nego i novu paradigmu odnosa prema predmetima, identitetu i okolini. U svijetu koji je navikao na brzinu, odgovorni dizajner omogućuje sporost (mode). U svijetu u kojem dominira potrošnja, on nudi trajnost.

Poseban dio vašeg predavanja posvećen je učincima tekstilnih bojila na ljudsko tijelo. Možemo li reći da odjeća kao "druga koža" ima dublji, biokemijski odnos s nama nego mislimo? Koliko zapravo znamo o učincima tekstilnih bojila i kemikalija koje svakodnevno nosimo na koži? Kažete da tekstilne boje utječu na zdravlje. Jesu li naše kože postale novi "modni laboratorij"?

(Press)

- Ako je odjeća druga koža, onda je prostor u kojem boravimo treća koža – još jedna opna koja nas obavija. Drugim riječima, ljudsko tijelo je uvijek u odnosu s materijalima koji ga dotiču, obavijaju i oblikuju. No, ono što često zaboravljamo jest da je taj odnos biokemijski, ne samo estetski. Naša koža je naš najveći organ, porozan, propustan i iznimno reaktivan – i sve što s njim dolazi u dugotrajan kontakt postaje dio našeg tjelesnog sustava. Tekstilna bojila, fiksatori boje, omekšivači, antibakterijski premazi, sredstva protiv gužvanja: sve su to kemijske komponente s kojima smo u intimnom kontaktu satima, svakoga dana. No ne razmišljamo o tome koliko bismo trebali. Većina potrošača vjeruje da je odjeća neutralna, pasivna, "samo tkanina", ali to je pogrešno uvjerenje. U modnoj industriji upotrebljava se više od 8.000 različitih kemikalija u procesima bojenja i dorade, a samo mali dio njih prolazi stroga, neovisna toksikološka testiranja. Ono što nas najviše zabrinjava nije samo pojedinačna tvar, nego kumulativnost, kombinacije kemikalija koje naša koža upija kroz dugotrajno nošenje. Možemo li reći da je naša koža laboratorij? Da, u određenom smislu ona to jest. U svijetu gdje se eksperimentira s pametnim tekstilima, sintetičkom biologijom, antimikrobnim slojevima, UV premazima i novim bojilima, tijelo je postalo platforma na kojoj se testira budućnost tekstila. Moda je, kako pokazuje suvremena teorija, uvijek bila prostor preobrazbe tijela; danas je ta preobrazba i doslovna, kemijska i biološka. Tu počinje nova faza odgovorne mode: ona u kojoj dizajn ne oblikuje samo identitet, nego i naše zdravlje.

Uskoro ćete održati i predavanje o filmu i modi. Što nam filmski kostimi govore o ženskoj slobodi – od Hepburn do Prade? Zašto je "mala crna haljina" postala vječni simbol elegancije i slobode i zašto danas vrag nosi Pradu - što ta metafora danas govori o modi, moći i identitetu?

- Sretna sam što imam priliku govoriti o ovim temama i izvan fakultetskih okvira, zahvaljujući Meliti Jurkoti, andragoškoj voditeljici Pučkog otvorenog učilišta Grada Rovinja, kao i ravnateljici Dubravki Svetličić. Govoriti o modi, nažalost, još uvijek nije uvijek popularno - čak ni u znanstvenim krugovima - iako je moda neprestano prisutna u našim životima. Upravo zato smatram da su ovakvi ciklusi predavanja iznimno važni: omogućuju publici da se upozna s temama poput odnosa filma i mode te da ih sagleda kao relevantan kulturni i društveni fenomen. Film i moda oduvijek dijele istu fascinaciju: tijelo koje se može preoblikovati, preobraziti i iznova ispisati. Kostim u filmu ne služi samo da definira lik; on ga stvara, doslovno konstruira pred našim očima.

(Press)

Filmski kostimi uvijek su bili više od odjeće, oni su kodovi identiteta, maske koje otkrivaju jednako koliko i skrivaju. Od Audrey Hepburn do Meryl Streep u filmu Vrag nosi Pradu, svaki od tih stilova govori o trenutku u kojem se ženska sloboda redefinira. Audrey Hepburn primjer je ključnog povijesnog prijeloma. Njezin odnos s Hubertom de Givenchyjem jasno označio kao jedan od najvažnijih modnih odnosa u povijesti filma. Stvorio je estetiku koja je emancipirala žensko tijelo kroz jednostavnost, čistoću linija i osjećaj lakoće. U filmovima Sabrina i Smiješno lice Hepburn je vizualno transformirana, a moda postaje mehanizam osobne promjene i mjesto transformacije glumice uz modni kostim.

Upravo tu počinje priča o modernoj ženskoj slobodi: u trenucima kad moda prestaje biti ornament i postaje identitetska strategija. Mala crna haljina u tom je kontekstu postala vizualni pandan ženske autonomije. Njezin šarm leži u paradoksu: minimalizam koji otvara maksimalnu slobodu. Ona je demokratična, može biti sve: ozbiljna, zavodljiva, tiha ili glasna. Zato je vječna. Ona odbacuje ideju da žena mora biti dekorativna, slojevita, ukrašena, a time upravo time postaje simbol oslobođenja. Hepburn ju je učinila ikonografskim predmetom ženske emancipacije, jednako kao što je Coco Chanel od nje načinila odjevni prvi čin (modne) revolucije.

(Press)

S druge strane, Vrag nosi Pradu govori o sasvim drukčijoj vrsti slobode - onoj unutar neoliberalnog, korporativnog vremena, u kojem se moć mjeri brendom, kapitalom i performativnošću identiteta. U filmu Vrag nosi Pradu ta se promjena vidi do karikature - svaki komad odjeće postaje valuta moći. Miranda Priestly nije "zla modna urednica"; ona je metafora svijeta u kojem se identitet performira kroz objekt. Upravo zato se kaže "vrag nosi Pradu": jer je moda, u današnjem kapitalističkom sustavu, postala statusni aparat, a ponekad i represivni mehanizam. Taj film otkriva tamnu stranu modne industrije – hijerarhiju, pritisak, estetizirani rad, neprekidnu proizvodnju trendova. Ali istodobno, unutar te fikcionalne oštrine, krije se i istina: moć koju moda ima nad našim samoosjećajem, nad društvenim mapiranjem pozicija, nad tim kako nas drugi čitaju.

Od Hepburn do Prade proteže se cijela povijest ženske emancipacije: od elegancije koja oslobađa, do estetike koja zahtijeva prilagodbu; od mode kao prostora osobne promjene, do mode kao korporativnog instrumenta moći. Ako bismo taj raspon morali opisati jednom rečenicom, ona bi glasila možda ovako. Moda je oduvijek bila pregovaranje s moći – ponekad oslobađa, ponekad disciplinira, ali uvijek govori istinu o kulturi koja ju stvara.

Interpretacija a ne informacija

Autorica ste knjige "Suvremena hrvatska modna fotografija od 1990-ih do 2020-ih". Iscrpan je i znanstven pogled na hrvatsku modu i modnu fotografiju posljednjih dekada. Što bi poručili mladim modnim fotografima koji tek dolaze?

(Snimio Roko Jurjević / Plac Studio)

- Rad na tom projektu je trajao dvije pune godine. Zahvalna sam svojoj urednici Jadranki Hlupić Dujmušić koja je neprestano bila uz mene. Bilo je divno i teško istovremeno jer u Hrvatskoj ne postoje ujednačeni arhivi, a fotografija se još uvijek, često zanemarena. Poručila bih mladim fotografima - gledajte, čitajte i osjećajte. Mislim da imamo sjajne modne fotografe, one koji eksperimentiraju i čiji rad volim gledati i osjećati. Također, rekla bih im i ovo. Budite znatiželjni i budite hrabri. Moda je danas mnogo više od odjevnog predmeta - ona je vizualni jezik, prostor identiteta, tijelo u mediju, događaj. To zahtijeva fotografa koji razumije i povijest i suvremenost, ali koji se ne boji stvarati nove vizualne narative. Kroz istraživanje hrvatske modne fotografije posljednjih trideset godina uvidjela sam jedno. najveći pomaci uvijek su se događali kada se fotograf odmaknuo od pukog prikaza odjeće i počeo graditi svijet, ne samo sliku. Ono što modnu fotografiju čini relevantnom jest sposobnost da izgradi atmosferu, emociju, ideju - da ponudi interpretaciju, a ne samo informaciju. Chanel je to dobro rekla: U Parizu moda je u zraku, vjetar je nosi, dišemo je, dakle moda je ozračje, a fotograf treba znati to razumjeti.

Na kraju vratitmo na početak. Može li se danas, u doba digitalne brzine, moda uopće usporiti?

- Rekla bih ovako. Moda se može usporiti upravo zato što je svijet prebrz, jer kad je sve ubrzano, sporo postaje luksuz. Kad je sve digitalno, taktilno postaje vrijedno. Kad je sve trenutak, trajanje postaje otpor. Može li se moda uopće usporiti, teško je to reći. Da, ali ne izvan nas. Ona će se usporiti u nama: u našim izborima, u našem odnosu prema odjeći, u odbijanju ritma koji nas troši. Možda je to naivan odgovor, ali moramo početi negdje, zar ne?

U ovim kaotičnim modnim vremenima da li je moguć suživot brze i spore mode - neke vrste "hibridne mode" koja i pomirila dostupnost i odgovornost?

- Da, moguć je, ali ne zato što će se brza i spora moda prirodno spojiti, nego zato što će stvarnost prisiliti obje strane da se promijene. Suživot je moguć jedino ako moda prihvati da više ne može biti isključivo brza, ali isto tako - da ne može biti ni potpuno spora. Današnji svijet ne funkcionira u čistim kategorijama. U njemu se stalno sudaraju želje potrošača, ekonomski interesi, digitalne navike i etički imperativi. U tom sudaru nastaje prostor za ono što nazivamo hibridnom modom. Hibridna moda nije kompromis, ona je logičan razvoj upravo zato jer brza moda pruža ono što suvremeni potrošač očekuje: pristupačnost, dostupnost, brzinu. S druge strane, spora moda nudi ono što suvremeno društvo treba: održivost, etiku, trajnost, odnos. Hibridna moda bi trebala biti moda koja uči iz prošlosti, odgovara na sadašnjost i ne zaboravlja budućnost.

I naposljetku: što ostaje trajno u modi, kada sve prolazno prođe?

- Mislim da je najljepši paradoks mode upravo to što se iza sve te prolaznosti krije ipak nešto trajno. Trendovi se mijenjaju, siluete nestaju, estetike dolaze i odlaze, ali ljudska potreba da kroz odjevni predmet govori o sebi ostaje ista. Moda je oduvijek bila više od garderobe, ona je naš prvi jezik identiteta. Moda je način na koji se predstavljamo svijetu, kako pregovaramo sa sobom, kako se mijenjamo i kako želimo da nas drugi vide. Trajna ostaje i želja za transformacijom i diferencijacijom. Moda nam daje mogućnost da budemo drugačiji, da se razvijamo i da istražujemo. To je jedan od najdemokratičnijih oblika osobne promjene. Potom ostaje i kreativnost. Bez obzira na brze izmjene ciklusa i algoritme, u srži mode uvijek je igra i eksperiment, istraživanje materijala, oblika, tijela, vizije. Neke ćemo odjevne predmete pamtiti cijeli život zbog trenutka, osjećaja i iskustva. To je ono što sav "brzi" aspekt mode nikada ne može izbrisati. Moda se mijenja, ali čovjekova želja za značenjem nikada ne prolazi.

No i visoka moda nije pošteđena brzine, odnosno kvantiteta koji zamjenjuje kvalitetu. Eklatantan primjer toga su sve učestaliji otkazi i smjene u najpoznatijim modnim kućama. Nekoć su legendarni kreatori poput Coco Chanel, Christiana Diora, Yves Saint Laurenta i Karla Lagerfelda desetljećima gradili imidž i estetiku svojih brendova, postajući njihova prepoznatljiva lica. Danas, međutim, dizajnerske promjene postale su gotovo pravilo - rijetki kreativni direktori opstaju dulje od nekoliko sezona, a imena koja se vrte u vrhu luksuzne mode mijenjaju se brže nego ikad. Tako je unatoč uspješnim kolekcijama Alessandro Michele napustio Gucci i prešao u Valentino, Daniel Lee iznenada je otišao iz Bottege Venete, dok je Raf Simons svoju istoimenu modnu kuću zatvorio bez puno objašnjenja, Sarah Burton nova je kreativna direktorica modne kuće Givenchy, Veronica Leoni na čelu je Calvin Kleina, Haider Ackermann novi je kreativni dizajner kuće Tom Ford, Michael Rider vratio se u Celine…

- Točno, danas ni visoka moda nije svijet stabilnosti i dugoročnih vizija. Naprotiv, postala je možda i najdramatičniji primjer koliko je moda u cjelini upala u ritam koji preferira brzinu umjesto kontinuiteta. Nekoć su kreatori poput Coco Chanel, Christiana Diora, Yves Saint Laurenta ili Karla Lagerfelda godinama, pa i desetljećima, gradili identitet kuće. Imali su vremena stvoriti estetiku, filozofiju, atmosferu, ozračje brenda, njegov unutarnji svijet. Danas takav luksuz gotovo da ne postoji. Kreativni direktori sklapaju kratke, intenzivne ugovore koji traju jednu, dvije, tri sezone. Mislim da je to za njih pogubno. Zato svjedočimo ovim ubrzanim smjenama. U takvom sustavu kontinuitet postaje iznimka, a rotacija pravilo. Brendovi mijenjaju kreativne direktore kao da rade "reset" identiteta, pokušavajući uhvatiti trenutni duh vremena. No time se gubi nešto ključno, a to je mogućnost stvaranja duboke, prepoznatljive estetike koja nadilazi trenutačni stil. Takav ritam je iscrpljujući i za dizajnere i za brendove. Dizajneri se iscrpljuju brzinom, a kuće gube kulturnu stabilnost. Visoka moda se tako paradoksalno približila brzoj modi, ne u kvaliteti, nego u tempu i logici stalne zamjene.

U vremenima kada trendovi traju kraće od jedne sezone što zapravo znači imati svoj stil?

- Upravo zato što trendovi danas traju nevjerojatno kratko, imati svoj stil postaje važnije nego ikad. Stil više nije pitanje praćenja mode, nego pitanje unutarnje stabilnosti u svijetu koji se neprestano mijenja. Trendovi su danas brži od ciklusa proizvodnje; brži od medija; brži od našeg vremena za razmišljanje. Oni su rezultat algoritama, vizualnog virusa, trenutka koji odjekne na društvenim mrežama i nestane jednako brzo. U takvom okruženju stil postaje oblik otpora.

Povezane vijesti

• Rovinj se trese u ritmu salse
• The World prvi cruiser u Rovinju
• Talijanski carabinieri na rovinjskim ulicama