Mi ovdje živimo na Bogom danom mjestu. Živimo na mjestu gdje ljudi dolaze uživati i odmoriti se. Ne želim uspoređivati s drugim zemljama. No, u usporedbi s Danskom, naša klima, naše more, naša hrana, kvaliteta života je neusporediva. Zgrade se obnavljaju, ceste su bolje. Imamo masovni turizam, to je nešto što je neminovno. Nismo mogli izbjeći turizam Pule, jer je na moru, moralo je do toga doći. Ja u tome vidim samo dobro, kaže Hassan

"Kad popijem kavu ne prestajem mljeti", piše na šalici čaja dok u nanovo otvorenom pulskom Caffe baru "Podroom" razgovaramo s Hassanom Abdelghanijem, poznatim fotografom, filmskim radnikom i voditeljem "Makine", jedine prave fotografske galerije u gradu. I šalica je u pravu. Hassan je uvijek pun zanimljivih priča. Pravi Lega, kako bi rekli Hassanovi Osječani. Kozmopolit od rođenja. Rođen u Osijeku, odrastao u Kairu, najveći dio života proveo je u Kopenhagenu, a već 15 godina živi u Puli i zna više Puljana od onih rođenih ovdje. Haso od milja jedan je od onih ljudi koji na prvu sugovorniku zapamte ime, imaju rijedak dar pripovijedanja i u hodu uvijek ispričaju neku zanimljivu priču. Kao i posljednju.

Hassan je, naime, prije tri dana u Grazu svjedočio povijesnom trenutku, prvom susretu potomaka osoba izravno povezanih s početkom Prvog svjetskog rata. Tog su se dana, znakovitog 11. studenog u 11 sati, u vrijeme kad je prije sto godina završio Prvi svjetski rat, prvi put susreli i rukovali princeza Anita von Hohenberg, praunuka austrijskog nadvojvode Franje Ferdinanda i Branislav Princip, pranećak Gavrila Principa, koji su si ruke pružili u sklopu događaja nazvanog "Rukovanje za mir".

"Ovo je poruka pomirenja ne samo nama, već svim mladima poziv na mir i oprost i da nikad više ne bude rata, rekla je princeza Anita von Hohenberg i poželjela život u miru. Kad su si ona i Princip pružili ruke, cijela se dvorana digla na noge i prolomio se nevjerojatan pljesak. Osjetila se nada u neki mir ili kako su oni rekli - da bi ovo trebalo simbolizirati 100 sljedećih godina mira. Bilo je nevjerojatno emotivno", priča Hassan i još uvijek pod dojmom nastavlja:

"Ja sam optimist i nadam se da je pred nama sto godina mira, iako je tom prilikom na panel diskusiji rečeno da Europa nikad nije bila više razjedinjena i bliže nekom ratu, kažu čak više nego prije Prvog i Drugog svjetskog rata".

Nobel za mir

No iako je Hassan vječiti optimist, ipak ne možemo izbjeći temu o migrantima. I on je godinama živio u Kopenhagenu, ne kao migrant, već, kako sam kaže, gastarbajter, ali umjetnički, i tamo je stekao respektabilnu međunarodnu umjetničku karijeru. O migrantima kaže da priča nije onakva kakvom je mediji prezentiraju.

"U Njemačku je došlo oko milijun migranata. Bio sam u Berlinu gdje ih je u početku doista bilo puno, jer su se svi željeli dočepati Berlina pošto je on najslobodarskiji grad na svijetu. Smješteni su bili u centru u napuštenom aerodromu Tempelhoff. Nijemci su se vrlo humano ponijeli prema njima, smjestili ih tako da primire, nauče jezik i osiguraju mjesta gdje će živjeti. No, moram reći da ja ne gledam sve to tako crno", veli ovaj vječiti optimist i, kako neki kažu, "dobri duh Pule".

"Ja bih dao Nobelovu nagradu za mir našim ljudima. Ne zaboravimo da je kroz tu sirotu Baranju i Slavoniju isto tako prošlo puno migranata. Bilo je tu ljudi koji su doista na svakakve načine pomogli. Ne zaboravimo da ljudi u Slavoniji žive u teškim uvjetima i sudbinu koju migranti trenutno proživljavaju su, nažalost, i Slavonci doživjeli. Ljudi su izlazili iz svojih kuća i pred kolonu nesretnika vadili i nudili sve što su u tom trenutku imali - vodu, kruške, jabuke, šljive… Budući da su migranti muslimani koji ne jedu meso, kruh su im mazali domaćim pekmezom. To je jedna predivna humana gesta. I moja majka Ivanka, kako zna arapski, volontirala je u osječkoj bolnici i pomagala tim nesretnicima jer nisu imali prevoditelje i tumače", priča Hassan.

Istovremeno, ljudi ga pozdravljaju, telefoni zvone, svi žele čuti priču o Grazu i njemu. Za sebe tvrdi da je građanin svijeta, a drugi ga vole nazivati egipatskim šokcem. I gdje god dođe, postane glavna faca društvene klike, jer njegova sklonost umjetnosti, druželjubivost i zaigranost privlače ljude poput magneta. On je, ponajprije, fotograf. Upravo zbog iznimnih fotografija Hassan je imao čast biti dijelom povijesnog događaja u Grazu, zahvaljujući svojoj vrlo uspješnoj izložbi "1914. From A Distance", u kojoj je prikazao uvećane fotografije lica pokojnika s nadgrobnih spomenika s pulskog Mornaričkog groblja. Riječ je o nastavku koncepta koji je Abdelghani započeo još 2012. godine i s kojim je te godine osvojio nagradu za najbolji umjetnički koncept na Rovinj Foto Daysima. Budući da je u osnovi riječ o svojevrsnom umjetničkom redefiniranju artefakata vezanih za Pulu i Austriju iz razdoblja Austro-ugarske monarhije, organizator projekta u Grazu Igor F. Petković smatrao je to izvrsnom pozadinom za povijesni susret osoba čiji su preci izravno utjecali na početak Prvog svjetskog rata i raspad same monarhije.

Kultna "Makina"

Ako su Austrijanci od Pule napravili Grad, Hasan je dolaskom u Pulu ubio pulsku tapiju, odnosno gradsku letargiju. Njegova galerija "Makina", smještena u centru grada, u rekordnom je roku postala kultno mjesto, a posjećenost izložbama je enormna. Atmosfera uvijek vesela i razigrana. U zimi sablasno praznom starom gradu galerija na Kapitolinskom trgu uvijek je puna žamora. Poput nekog gradskog antidepresiva. Mjesto koje letargične Puljane diže s kauča. Da, Hassan je lega koji je ubio pulsku tapiju. Prepoznao je to i Grad Pula koji mu je ove godine dodijelio priznanje za doprinos kulturi, umjetnosti i suvremenoj fotografiji, dok je na konferenciji Inspire Me nominiran u kategoriji "Širi dobro" uz Davora Uljanića Đuru, organizatora festivala i Zlatana Stipišića Gibbonija. "Haso, Đuro i Gibo, zvučimo kao vic", šali se Hassan.

Hassanovu obitelj, iako je majka iz Čepina pored Osijeka, a otac iz Kaira, spojila je upravo Istra - točnije Poreč.

"Roditelji su se koncem 50-ih upoznali u Poreču. Otac je bio iz dobrostojeće obitelji i studirao je u Beču. Majku Ivanku upoznao je u Poreču kad je došla na ljetovanje. Kad se on u VW bubi zaustavio i pitao na njemačkom zna li itko gdje je hotel Funtana, jedino je Hassanova majka znala njemački. Drugi ju je dan opet sreo u gradu, zahvalio se i zamolio može li je odvesti na sladoled", priča Hasan.

Nakon četiri godine su se vjenčali i otišli u Beč, pa Kairo, a Hassana je majka došla roditi u Osijek, nakon čega se odmah vratila u Kairo.

"Kad sam se ja rodio 1965., odmah sam bio u medijima. U Glasu Slavonije pisalo je 'Prvi državljanin Egipta rođen u Hrvatskoj'", priča Hassan.

Godine 1972. doselili su se nazad u Osijek gdje je Hassan živio do 1983., kada je počeo upoznavati svijet, malo Barcelonu, malo Kopenhagen, u kojem je proveo 18 nezaboravnih godina.

Reklama za Tuborg

"U Dansku sam prvi put otišao 1983. godine, pa 1984. pa 1985. i onda sam odlučio ostati i 1987. godine već sam imao boravišnu dozvolu, a ja i moja obitelj danas imamo državljanstvo. U Danskoj sam radio u organizaciji za pomoć izbjeglicama gdje sam iz prve ruke mogao vidjeti kako je njima. Radio sam na akademiji, bio sam artistička priča s prostora bivše Jugoslavije, kao i moj kum Zlatko Burić Kićo", kaže Hassan, dodavši da je Kićo u Danskoj ostao zbog ljubavi, a on zbog škole. No, oboje su se proslavili snimivši reklamu za Tuborg.

"Radio sam svakakve poslove i shvatio da moram naučiti jezik ako želim živjeti u Danskoj. Prije rata radio sam na Danskoj filmskoj akademiji, to je jedno od mojih najsretnijih razdoblja života i najdraže mjesto na kojem sam bio. Tamo sam radio s velikanima filma poput Thomasa Vinterberga i Larsa Von Triera", priča Haso.

"Na danskoj akademiji imali smo kino. Nedaleko akademije bio je prihvatni centar za izbjeglice bivše Jugoslavije. Dobio sam jako lijepu humanu ideju da napravimo kino na akademiji gdje bi radili filmske projekcije za izbjegličku djecu. Tu su se svi uključili. Htjeli smo im skratiti muke kroz danske filmove. To je jedna krovna organizacija koja se bavi izbjeglicama uočila, pa su mi ponudili da budem kulturni djelatnik za njih. Počeo sam raditi edukaciju i tu sam se pronašao i to dan danas radim. Dovodio sam kolege filmaše i držao školu fotografije za izbjeglice. No, zanimljivo je da su mi se u školu počeli upisivati Danci i to je bila kruna svega. No, onda sam odlučio napraviti svoju privatnu fotografsku školu. Tako sam 90-te osmislio ideju prave fotografske škole na način da četverogodišnje akademsko fotografsko obrazovanje sublimiram u jednogodišnje. Otišao sam u Prag, gdje sam osobno poznavao profesora Miroslava Vojtechovskog, rektora znamenite praške akademije, mentora poznatih pulskih fotografkinja Sandre Vitaljić i Jelene Vukotić. U samo tjedan dana napravili smo program fotografskog obrazovanja koji je dobio certifikat danskog ministarstva obrazovanja", priča Hassan, koji je u centru Kopanhagena imao školu u prekrasnom studiju.

"Uspio sam dovoditi vrhunske fotografske majstore da mi drže predavanja. Škola bi počela početkom rujna i završavala u srpnju. A početak škole bio je tako koncipiran da su učenici s profesorom odlazili na druženje i putovanje. Odlazili su u Prag, gledali fotografske izložbe, obilazili škole i kupovali fotografsku opremu, koja je tada u Pragu bila jeftina. Upravo sam se u Pragu upoznao i sprijateljio s Borisom T. Matićem, filmskim producentom i direktorom Motovun film festivala. Krajem 90-ih i početkom 2000-ih po dva tjedna bismo bili u Motovunu i tako sam počeo upoznavati Istru", prisjeća se Hassan.

Put do Pule

Godine 2004. odlučili smo se na uzimanje dopusta za čuvanje djece, što je moguće u Danskoj. Moja je ideja bila da idemo u Motovun, a moja supruga Branka bila je pametnija i rekla da želi živjeti uz more i u gradu. Tako smo 2004. došli u Pulu i ostali", priča Hassan o svom dolasku koji je promijenio kulturnu scenu grada - definitivno na bolje.

Hassan zna prepoznati kvalitetne prostore, a u jednom od takvih danas je smještena i njegova galerija.

"Prije 10-ak godina kontaktirao me Danko Bandić zvani Kiro i rekao da bi postavio izložbu najboljih fotografija Associated Pressa. Sjetio sam se prostora Galerije Milotić koji je zjapio prazan. Zamolio sam Grad da mi za tu izložbu prostor iznajme besplatno, priča Hassan."

I bi tako. Grad Pula je to prepoznao, dao mu prostor i tako je nastala prva izložba. Nakon toga uslijedila je iznimno važna izložba istaknutog porečkog fotografa, pokojnog Renca Kosinožića. I tako malo pomalo, Pula je dobila fotografsku galeriju koju nikad ranije nije imala, a kojih je malo i u Hrvatskoj. Galerija i danas preživljava   s minimalnim sredstvima, Hassan od nje nema financijske koristi, već, kako kaže, troši svoj novac i vrijeme. Ali, galerija ga uveseljava. Postala je referentno mjesto ne samo Puljana ljubitelja umjetnosti, već i referentno mjesto na umjetničkoj karti svijeta, gdje umjetnici dolaze čak i o vlastitom trošku.

Škola u Rojcu

Hassan voli pripovijedati, ali i predavati. Već četvrtu godinu u Rojcu vodi besplatnu fotografsku školu za koju vlada neizmjeran interes.

"Predajem uvod u fotografiju, povijest fotografije i, što je najbitnije, analognu fotografiju. Svim polaznicima odmah na početku kažem da povratak u analognu fotografiju nije povratak unazad, već da će se time odvesti nekoliko koraka u budućnost. Nevjerojatno je veselje kada polaznici pogledaju kako fotografija nastaje u kemikalijama", kaže Hassan.

Film je njegova druga najveća ljubav. Hassan je filmski djelatnik koji snima fotografije na filmskim setovima. Radio je fotografije na filmu "Buick Riviera", "Sve džaba", raznim međunarodnim koprodukcijama. Skoro se svake godine popne na pozornicu Arene.

Prije mjesec dana bio je location manager na Brijunima u filmu "Bosonogi car" s Geraldine Chaplin. Hassan je u filmu glumio, naravno, suludog umjetnika i dizajnera. Pun pogodak.

Puljani su uvijek vrlo kritični prema Puli. Pitamo Hassana što je on, a on će - "Puležan".

Pitamo ga o Puli nakon 14 godina koliko je ovdje.

"Sve ide na bolje. Nešto najbolje što sam u životu napravio je što sam doselio u Pulu. Mi ovdje živimo na Bogom danom mjestu. Živimo na mjestu gdje ljudi dolaze uživati i odmoriti se. Ne želim uspoređivati s drugim zemljama. No, u usporedbi s Danskom, naša klima, naše more, naša hrana, kvaliteta života je neusporediva. Kopenhagen ima nekoliko sati dnevnog svjetla i hladnoća je nepodnošljiva, a ja imam orijentalnog štiha i možeš zamisliti kako je meni", šali se Hassan i primjećuje, kao što i pamti, dobre dane i stvari.

"Puno toga se promijenilo - zgrade se obnavljaju, ceste su bolje. Imamo masovni turizam, to je nešto što je neminovno. Nismo mogli izbjeći turizam Pule, jer je na moru, moralo je do toga doći. Ja u tome vidim samo dobro. Mogli bismo poraditi na kvalitetnijim mjestima, popraviti noćni život, imati bolje restorane, više galerija.

Svaku večer sjedim pred galerijom "Makina", gdje mi prođe na tisuće ljudi i moram priznati, ljubazan sam prema tim turistima, ipak su oni naši gosti i taj jedan smiješak koji ću im dati i zaželjeti dobrodošlicu - to će oni zapamtiti i vratit će nam se", kaže Hassan.

E kad bi se svi smješkali kao Hassan. Pitamo ovog egipatsko-slavonsko-istarskog Danca, a njega možemo, je li čovjek stranac kada živi negdje drugdje? Odgovorio je Kunderinim citatom:

"Milan Kundera je rekao - kad odeš negdje, ti si kao hodač po žici. Koliko god bilo loše u tvojoj zemlji, ti kod kuće imaš mrežu." (Lara BAGAR, snimio Dejan ŠTIFANIĆ)

Povezane vijesti

• Večeras u Makini predavanje Hassana Abdelghanija
• Oko žene, s četiri rukopisa
• IZLOŽBA "GRAD INTERVAL III: PREGAOCI" ISTAKNUTOG PULSKOG FOTOGRAFA IGORA ZIROJEVIĆA: Vizualni kroničar grada