Nema gore big bossu Zdravku Mamiću od njemu malo prilagođene životne kletve - da Bog da i imao i nemao. Ima Mamić para da se usereš, da stotinjak odabranih, da se razbacuju godinama, sve do mirovine i smrti ne bi to potrošili. Samo na malom Oršiću, koji je prekjučer zabio Tottenhamu tri komada i odveo Dinamo u završnicu Europske lige, Mamić će zaraditi više nego što ova novina uprihodi u dvadeset godina. Zlonamjernici će reći da nije problem u jakom Mamiću, nego u slabom Glasu Istre. Neka im, i takvi moraju postojati.

Nego, Mamić će i iz bosanske izolacije pronaći način da naplati Oršića. I opet će se u njegove ionako eurima prenatrpane džepove slijevati novi i novi potoci novčanica kojima, shvatit će to donedavni šef hrvatskog nogometa, možeš kupiti sve osim - zdravlja i slobode. U ekstremnim situacijama, kad su tužitelji potkupljivi, a bolesti lakše, možeš i to, no najtežim bolestima, kao i najzajebanijim tužiteljima, euri su bezvrijedan šaroliki papir. Takvima bolestima i tužiteljima ne možeš umaknuti pa slijedi ili grob ili zatvor. Mamić živi svoj apsurd - ima sve, a nema ništa!       

Zlatna krletka 

Dinamova pobjeda stoljeća nad Tottenhamom potvrda je Mamićeve nogometno-menadžerske genijalnosti. I nek' se nitko ne zajebava s tom istinom. Upravljan daljinskim upravljačem u njegovim rukama, Dinamo je ozbiljan sportsko-poslovni sustav. U toj priči Mamić ima sve što poželi, a može se zaokružiti pod moć i novac. Ali jedno, ključno, nema. Slobodu. To je ona parafrazirana izreka s početka teksta - da Bog da i imao i nemao. Zdravko Mamić ima to da je materijalno nestvarno situiran, ali je za kaznu životno limitiran u, doduše, zlatnoj krletki. Sve mu je na tom malom bosanskom prostoru dostupno, i losos i kavijar, i Dom Perignon i Philippe Patek, i mečka od 200 milja eura, i najnovije, savršeno skrojeno odijelo uz koje pristaju pomno izabrane i vrhunski dizajnirane naočale. No suštinski, blještavilu i luksuzu unatoč, Mamić osim enormne imovine nema ništa. On je neukroćena, goropadna i agresivna zvijer strpana u omanji park prirode kojeg u frustraciji zbog neslobode pretrči u pola sata gazeći sve što se nađe na putu. Sam sa sobom, u konačnici zatvoren u četiri zida, razbija glavu zaključkom da je na nekoj ključnoj životnoj raskrsnici pogrešno odabrao smjer kojim će poći.

Preseravanje 

Svoje je probleme odavno mogao rješavati, ali ih je, nasuprot tome, još i potencirao. U bahatosti i pretencioznosti, opijen nevjerojatnom moći nije znao ni presjeći ni stati, nije iskoristio priliku koju mu je sustav, prije nego što će ga progutati, sigurno ponudio. Mamić nije prihvatio izlaznu strategiju, nije shvatio da nedodirljivi uvijek završe ohlađeni i tri metra pod zemljom. Sve to nije shvatio i zato sada ružno utamničen, sputan okovima i preplašen za slobodu, proživljava Dinamovo najuspješnije europsko proljeće kažnjenički, na samim europskim marginama, skriven na brdovitom Balkanu, šćućuren iza meke hrvatsko-hercegovačke granice, češće usamljen nego u dobrom društvu, izdan, prodan, neutješan i zlonamjeran prema raznim sucima kojima je kupovao cipele, plaćao torte i hotele, darivao kurtizane, sponzorirao stil života i preseravanja kakvih bi se normalan čovjek postidio, a oni su mu nakon svega, najluđih provoda, tamburaša i gaća spuštenih pred ustima neke sponzoruše, u ključnom trenutku okrenuli leđa, posrali ga i ogradili se od čovjeka u čijem se društvu svatko mogao osjetiti i velikim, kad bi Mamić bio od volje i široke ruke, i malim, kad bi u njemu proradila demonska narav vječnog prgavca, inatljivca i nametljivca sklonog opasnim igrama svih vrsta.

U jednom razdoblju Mamić je mnoge nadigrao: kao savršeni psiholog i poznavatelj ljudskih užitaka, onima iz sustava za koje je smatrao da bi mu u postupcima mogli odmoći odlučio je pomoći tako da im je pronalazio slabe točke, onda bi ih zaokružio i napao poklonima u sto varijanti pa su oni gluplji umislili da su neodoljivi i nevjerojatno nužno potrebni, a oni tek malo pametniji odlučili uživati u benefitima druženja s carom svih zabava unaprijed znajući da će jednom i tome doći kraj. Ti su molili Boga da ih se Zdravko ne sjeti kad bude padao te da ne izvlači iz trezora (polu)informacija i insinuacija njihovo ime i tajne snimke. Psihologu poput Mamića, koji je karakter čovjeka nasuprot sebe, skenirajući ga do najsitnijih detalja, znao pročitati na svim svjetskim jezicima, na kraju balade treba drugi psiholog, netko tko će se pozabaviti fenomenom tog (nad)čovjeka koji je ogledalo društva u kojem živimo sa svim njegovim dobrim, kao i lošim stranama. 

Priča o uspjehu 

Mamić je sada, s Dinamom nikad jačim, boljim, atraktivnijim i potentnijim, tako blizu cijele te priče o uspjehu koji puni sportske stranice najvažnijih europskih sportskih dnevnika, a tako daleko da se u nju do kraja ili više bilo kada uključi. Da nije uprskao s porezima i lažima, doslovno sutra bi iznajmio avion i u njega ukrcao prazne torbe koje će negdje putem od Londona preko Pariza pa sve do Minhena napuniti tim prokletim eurima. Da je bio gospodin čovjek, a ne kaponeovski utajivač poreza, kao slobodan i cijenjen menadžer par excellence, dogovorio bi transfere Oršića, Livakovića i Petkovića. I svi bi mu se divili.    

Ovako je samo bespomoćni zmaj koji kukavički i sa sigurne distance riga vatru i prolijeva žuč zbog subjektivnog osjećaja izdaje nekih pojedinaca u sudskom sustavu u čije je potencijalno nepoštenje uložio svoj novac, a oni mu uslugu nisu vratili oslobađajućom presudom. I zato je postao, ne svojom voljom, zatočenik u Međugorju kao što je Napoleon zatočen na Svetoj Heleni, na koju je dospio ne svojom voljom nakon poraza u bitci kod Waterlooa. U jednom trenutku obojica su imala sve, već u drugom ništa - dao Bog da i imao i nemao… Kao velikom katoliku, Mamiću ostaje samo da se moli. Blaženi Alojzije kard. Stepinac: "Ne može biti siromah onaj koji nosi Boga u duši". Tko zna dal' bi to Mamiću pomoglo?

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo