Uvriježeno je mišljenje da HDZ nikada neće osvojiti Istru. Tvrda, (polu)nacionalistička politika oblikovana kroz HDZ mogla je 90-ih s hrvatskog istoka prema zapadu ići sve do Učke, ali preko nje naprosto nije išlo. Pamte se tadašnje uvrede i omalovažavanja predsjednika Tuđmana prema Istranima, koji u percepciji nacionalista u ratnim vremenima nisu bili dovoljno veliki Hrvati. Realnost je demantirala Tuđmana kroz podatke o njihovom odazivu na vojne mobilizacijske pozive. Visoki postoci potvrđivali su hrvatsku opredijeljenost Istre, ali na drugačiji način od onog koji se prakticirao u većem dijelu države. Istra je bila, pa i ostala, definitivno drugačija svoja, izolirani otok u moru tadašnjeg (polu)ludila importiranog iz ratno orijentirane i agresivne Srbije.

Ovdašnji ljudi lojalnost domovini nisu iskazivali, kao što to i dalje ne rade, jeftinim parolaštvom i samopropagandom o sebi kao najvećim Hrvatima. U takvoj Istri, osokoljenoj agresivnom, regionalnom, provokativnom politikom IDS-a koja je zadovoljavala ideološke preferencije većine Istrana djelujući na platformi oštrog i teškog sukoba s HDZ-om, IDS je profitirao, a HDZ se nikako nije mogao strateški kvalitetno pozicionirati. Ipak, s nekim vremenskim odmakom može se reći da nit' je Tuđman bio toliko loš nit' je IDS uvijek bio u pravu. Naprosto su u istom razdoblju legitimno predstavljali dva antipoda.

Sad su u HDZ-u zapuhali neki novi vjetrovi. Njegov predsjednik i premijer Andrej Plenković krenuo je u proces provjetravanja vlastitih redova. Isključuje ili marginalizira sve što miriše na teški nacionalizam. Ono malo što tolerira čak nije ni stvar uvjerenja, nego je isključivo vezano uz unutarstranački raspored snaga te njegovu potrebu za kontrolom situacije i držanjem balansa. HDZ je dolaskom Plenkovića odustao od klasičnih gubernatora koji su funkcionirali poput srednjovjekovnih plemića s golemim ovlastima po regijama. To se posebno odnosilo i na Istru. Nema više emisara koji s Poluotoka odlaze u dvorske odaje na Pantovčaku gdje ih se posebno instruira.

Ovako očita transformacija državnog HDZ-a podrazumijeva te sa sobom nosi i transformaciju istarskog ogranka, za koji je danas zadužen aktualni saborski zastupnik Anton Kliman. Obzirom na blizinu lokalnih izbora, do kojih je ostalo točno šest mjeseci, naravno da u vodećoj stranci promišljaju koga kandidirati za istarskog župana. Iako se na prvi pogled Klimanova kandidatura čini izvjesnom i logičnom, prije svega zbog postignutog rezultata i broja preferencijalnih glasova za parlamentarne izbore, kad je u kratkom vremenu od autsajdera postao pobjednik, ona bi u istarskom HDZ-u unazadila tek započete procese. Kliman je nesumnjivo HDZ-ovac s najvećom prepoznatljivošću i sigurno bi u borbi za istarskog župana postigao respektabilan rezultat. No toj stranci, u prethodnom vremenu u Istri pomalo zapuštenoj, prioriteti bi se i mogli i morali drugačije posložiti. Istarskom HDZ-u, s Klimanom kao prvim čovjekom, treba unutarnja konsolidacija, gradnja i postavljanje stranačke infrastrukture te javno pozicioniranje u blago desnom spektru. Istri je radi političko-ideološke ravnoteže prema ultralijevim, lijevim, centrističkim i regionalnim opcijama, moderan HDZ potreban kao protuteža. U suživotu, mozaiku i nadmetanju raznovrsnih ovdašnjih politika Kliman ga, ipak, prije svega mora stabilizirati. Kratkoročno se radi o imperativu koji nema alternative. Paralelno kao saborski zastupnik s velikim utjecajem u službenom Zagrebu, što proizlazi iz njegove pripadnosti vladajućoj stranci, ali i komplementarnosti politika koje zastupa Andrej Plenković s njegovim promišljanjem, Anton Kliman će za Istru najviše napraviti tako što će je promovirati tamo gdje su centri moći i odlučivanja. Njegov doprinos u postizanju konačnog rješenja oko ostanka BAT-a u Hrvatskoj, za što se vjeruje kako je to gotova stvar o kojoj je uostalom komunicirao i sam premijer, ogledni je primjer načina na koji se saborski zastupnik bori za interese sredine i regije u kojoj živi. Ova nadstranačka situacija potvrđuje kako je Kliman, kad je angažiran u Zagrebu, izuzetno koristan za cijelu Istru.

No postoji još jedan razlog zašto ne bi bilo dobro ni uputno da se on kandidira za istarskog župana. To bi značilo kako je u rukama jedne osobe, u ovom slučaju Antona Klimana, koncentracija sveukupne stranačke moći u jednoj regiji. Povijest je na bezbroj primjera pokazala kako to nipošto nije dobro. Ako je dobar veznjak koji osmišljava i kreira nove politike i pristupe, Kliman s desetkom na leđima mora razigrati igrače oko sebe. Iz svakoga mora izvući njegov maksimum. Ne može solirati samo zato jer su mu objektivno šanse veće nego ostalima. I zato kandidaturu za istarskog župana HDZ treba omogućiti nekom drugom. S nespornim zaslugama za stranku, možda je to Marijo Bratulić, dugogodišnji načelnik Svetog Petra u šumi, najjačeg bastiona HDZ-a u Istri. Takvim iskorakom na višu razinu političke pozornice gdje će se boriti uz bok s predstavnicima IDS-a i SDP-a može pokazati svoju objektivnu vrijednost. Šansu može dobiti i pulska HDZ-ovka Tatjana Tomaić koja traži izlazak iz uskih gradskih okvira. Borba za istarskog župana i za nju bi bila pravi izazov. Oni se zato mogu kandidirati, a Kliman ne bi trebao.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast