Zašto hrvatski političari ne idu u Ukrajinu?

ilustracija

Posjet Ukrajini i njezinom glavnom gradu Kijevu postao je političarska destinacija godine. Nema onoga tko nije posjetio Kijev - od slovenskog premijera na odlasku Janeza Janše do američkog državnog tajnika Anthonyja Blinkena.

Bili su tamo i Charles Michel, Ursula van der Leyen, predsjednici Poljske, baltičkih zemalja, britanski premijer Boris Johnson. Stoga je upadljivo da u Ukrajinu - ne samo u Kijev nego i bilo gdje drugdje u tu golemu zemlju - nisu otputovali hrvatski političari.

Uz jedan izuzetak - saborski zastupnik Domovinskog pokreta Davor Dretar, popopularni Dreletronic iz razdoblja dok se bavio show bussinesom i vlasnik propalog obrta "Vruća čuća" za pečenje pilića - nije oklijevao i nekoliko dana po agresiji otišao je do Lavova kombijem odnijeti humanitarnu pomoć.

Visoko rangirani službenici sa Zrinjevca - poput ministra vanjskih poslova Gordana Grlića-Radmana koji je nekoliko dana uoči ruske invazije sa Sergejom Lavrovom, ino-ministrom Ruske federacije u Moskvi čitao poeziju - ne ide u Kijev. Ni ministar obrane Mario Banožić nije otišao "istovariti" onih nekoliko kamiona vojne pomoći, da se o premijeru Andreju Plenkoviću, bivšem izvjestitelju Europskog parlamenta za Ukrajinu, i ne govori.

On je, doduše, telefonski razgovarao s predsjednikom Vladimirom Zelenskim, ali nije priopćeno je li mu iznova iznio stajališta o "mirnoj reintegraciji" Donbasa - s kojima je kao izaslanik Europskog parlamenta nekad putovao u Ukrajinu.

Ni sudionik svake veće vatrogasne zabave u Hrvatskoj, državni poglavar Zoran Milanović, nije navratio do Ukrajine, iako mu je vanjska politika u dosegu ustavnih ovlasti. Milanovića bi to "opralo" od redovitih medijskih objeda da je "ruski agent" i ljubitelj Kremlja - iako se sjećamo kako je zagovarao kupnju američkih aviona, zalagao se za nabavku gusjeničara Bradley i općenito kupovinu oružja iz SAD-a.

Doduše, rekao je i da se Hrvatska, takva mala i slaba, ne treba miješati u sukobe velikih igrača, što rat u Ukrajini nesumnjivo jest.

Ali, da više od dva mjeseca od početka rata u Ukrajini nitko od vladajućih ne odlazi u državu čiji ulazak u EU formalno podržava te joj šalje pomoć i prima izbjeglice, pomalo je paradoksalno. Lijep gest Davora Dretara ostaje sve što hrvatska politika pokazuje od svoje mobilnosti.

Kada je riječ o Bruxellesu, tamo rado putuju i predsjednici stranaka s jednim saborskim zastupnikom, a ni Strasbourg im nije neočekivan izbor - no Kijev ili Lavov previše su rizični.

Hrvatska je, valja priznati, mala sastavnica europske i sjeverno-atlantske politike. Njezina podrška Ukrajini više je simbolička, iako se zbog nje našla na ruskoj listi neprijateljskih država. Ali, odlazak na nekoliko sati u prijateljsku Ukrajinu ne bi trebalo otkazati.