Euro za potkusurivanje

Ilustracija

U lažnom nedostatku pravih političkih tema o kojima bi se ove jeseni mogao povesti efikasan dijalog između vlasti i opozicije, nametnula se jedna tema koja to možda i nije. Dakako, riječ je o uvođenju eura u hrvatski monetarni sustav u skoro vrijeme, iako nitko, pa ni sam Andrej Plenković, ne može prisegnuti na Bibliju da će to biti 1. siječnja 2023. godine. To je željeni datum, no budući da uvođenje eura u Hrvatsku ne ovisi o kovanju novčića sa slikom kune i Nikole Tesle, nego i o ekonomskim prilikama i inflacijama u tri posebne države Europske unije, moglo bi se desiti da će referendum o euru što ga najavljuju desne opozicijske stranke posvemašnji promašaj već u samoj ideji.

Njegova se promašenost, doduše, očituje i u tome da su 22. siječnja 2012. građani Hrvatske glasali za pristupanje države Europskoj uniji, te da je u pristupnom ugovoru naveden ulazak u eurozonu kad se stvore mogućnosti. Jedina država koja to u svom pristupnom ugovoru nema jest Danska, dok sve druge zemlje, uključujući Poljsku i Mađarsku kojima se ne žuri, te Bugarsku i Rumunjsku čiji je što preči zadatak eurozacija, odlučile da žele euro kao nacionalnu valutu.

U to vrijeme, doduše, nisu postojali Hrvatski suverenisti, Most i Domovinski pokret, koji već ovog mjeseca počinju sakupljanje potpisa za referendum na kojem bi građani bili upitani žele li da u Ustav bude upisana da je valuta kuna koja se dijeli na sto lipa. Krajnja desnica, koja je izgubila parlamentarne, predsjedničke i golemim djelom lokalne izbore, u potkusurivanju oko eura pronašla je svoj razlog postojanja. Napokon, dva saborska zastupnika suverenista pojačana s dvoje bivših DP-ovaca, Most koji polako postaje ognjištarska stranka na regionalnom nivou i Škorin pokret bez Škore, i nemaju što drugo raditi, nego brojati kune koje im sjedaju na račun saborske plaće i smišljati kako odvući birače od HDZ-a.

S druge strane, HDZ i vladajuća većina više nemaju opozicije s kojom bi se „ozbiljnije“ potukli, pa su odlučili dovršiti strateške poslove poput euroizacije – te ih ponuditi biračima na potvrdu ne na referendumu nego na narednim izborima.

Treći dio scene, ljevica, izgleda da nema što reći o euru. Osim IDS-a čiji je saborski zastupbnik Marin Lerotić ovih dana u parlamentu potvrdio kako se oni zalažu za uvođenje eura, ostatak ljevice i liberala uglavnom šuti. SDP se bavi pitanjem hoće li se upucati i u drugu nogu pa kao politički invalid privlačiti samo birače sklone sućuti, dok Možemo! kaže kako euro treba uvesti kada to Hrvatskoj odgovara. Doduše, Možemo! je tako duboko zakopano u zagrebačko blato da je teško da se iz njega vidi dalje od popucanih savskih mostova i rupa u gradskom proračunu.

Kada će euro u novčanicima zamijeniti kunu, kako smo rekli, ne zavisi o HDZ-u, a još manje o SDP-u ili Hrvatskim suverenistima. Ali, nametanje referenduma posve je nepotreban igrokaz.