Zarada važnija i od života

Mirjan Rimanić

U više navrata moglo se pročitati kako su se prvi slučajevi zaraze koronavirusom još koncem veljače pojavili na skijalištima u Italiji i Austriji, ali o tomu tada nije izviještena javnost, nisu poduzete nikakve posebne mjere zaštite, niti su skijališta zatvorena. Sve je prešućeno kako se ne bi izgubio prihod od turizma i tako je pohlepa po tko zna koji put pobijedila savjest i odgovornost za zdravlje velikog broja ljudi.

Samo u Europi je virusom COVID-19 do sada zaraženo više 600 tisuća ljudi, a umrlo ih je više od 50 tisuća. Ne znači da bi se zatvaranjem skijališta u Italiji i Austriji spriječilo širenje virusa, ali zacijelo bi se usporilo širenje zaraze, a vjerojatno bi neki koju su zaraženi na skijalištu danas bili među živima. Među živima bi bili i oni koji su s njima došli u poguban socijalni kontakt, pogotovo oni koji su bolovali od kroničnih bolesti. A tko danas u mojim godinama nema dijabetes i hipertenziju?

Upravo zato s velikom pozornošću pratim sve što je vezano uz zarazu i striktno se pridržavam naputaka i odluka Stožera civilne zaštite. Osobo držim kako je, kompetentan i situaciji dorastao, Stožer civilne zaštite svim svojim odlukama, ma koliko ih teško prihvaćali, najzaslužniji da u Hrvatskoj zarazu još uvijek imamo nad nadzorom.

Zato se grozim izjave saborskog zastupnika Ivana Pernara: "Ja razumijem vašu želju da bi htjeli da vam preci žive što dulje, ali smatrate li normalnim da cijela država mjesecima bude paralizirana i u karanteni zato da bi neki djed ili pradjed živio dan, tjedan, mjesec ili godinu dulje?" Užas.

Nasuprot ovoj nimalo bezazlenoj izjavi političara očito obuzetog opasnim namjerama, podsjećam na riječi našeg Fulvia Tomizze koji svoje remekdjelo "Bolji život" završava riječima: "Nisam znao da svijet umire smrću svakog čovjeka."

U ovoj rečenici možemo iščitati kako svijet može biti subjektivna uobrazilja, ali i ukupnost djelovanja zajednice, koju svaka smrt itekako osiromašuje ostavljajući prazninu. Stoga je svaka zajednica pozvana da obrazuje pojedince koji nesebično mogu pridonijeti njenom prosperitetu, a ne samo za nezajažljivo zgrtanje novca zbog tzv. gospodarskog rasta. Zbog toga se zaražena skijališta nisu željela odreći skijaša kako, bez obzira na mrtve, na kraju sezone ne bi izostao rast broja gostiju, noćenja, potrošnje…

Ljudska je pohlepa doista nezasitna, a želja za novcem jača i od iskonskog straha. Straha od smrti. Kažu da će kapitalist rado prodati uže o koje će biti obješen, jer za njegov način razmišljanja zarada je važnija od svega, pa i od života.