Vrijeme je za vrijeme

Ovih dana ljudi često razgovaraju o vremenu, dijeleći dojmove, informacije i sjećanja o tipičnim i o onim netipičnim vremenskim pojavama, uspoređujući klimatske ekstreme dana i noći, obale i unutrašnjosti, brda i dolova. I dok se mnogi žitelji priobalnog pojasa u tim klimatološkim komunikacijama čude toploj zimi, visokim temperaturama, propupalim voćkama, preuranjenim šparogama ili prvim visibabama, u Pazinu razgovori o vremenu često započinju zgodama o struganju leda s vjetrobranskih stakala automobila ili intenzitetu i raširenosti bijelog pokrova jutarnjega mraza.

Susreti Pazinaca s ne-Pazincima uglavnom prolaze u znaku snebivanja nad takvim sibirskim osobitostima pazinskih noći i jutara, ali i dnevnih temperatura mnogo manje ugodnih nego u priobalju. Razumijete poantu: dok cijeli svijet priča o globalnom zatopljenju, a velika većina Istrijana lamentira kako nema više onih pravih zima, u Pazinu je svaka zima prava, hladna i žestoka, baš onakva kakva treba biti, čak i kada nema snijega.

Manje se priča da su zbog takve klime Pazinci češće prehlađeni, da više troše na grijanje, zbog toga više i zagađuju svoj životni prostor i vonj smoga u zraku je ovdje češća svakodnevica, zbog toga možda (nitko to nije istražio, ali liječničke čekaonice su pune) više i pobolijevaju od respiratornih bolesti; ali na prve sunčane nagovještaje Pazinci relativno ranije izlaze u kratkim rukavima, a kada se zateknu u Poreču ili Rapcu u doba koje "domoroci" ocijene hladnim, Pazincima je ugodno, kao Šveđanima kad dođu kod nas na more u travnju ili listopadu.

Koja je pouka ove klimatološke priče ni o čemu? Možda u tome da životne prilike odgajaju ljude u duhu tolerancije i zahvalnosti na darovima života. Pazinština, ili u širem smislu središnja Istra, spadaju u siromašnije dijelove Istre, i novac ovdje nikad nije "vrtio gdje burgija neće", da se poslužimo ovom zastarjelom ali svima razumljivom poslovicom. Životne vrijednosti tu su malo drukčije posložene, uspjeh je opstanak a ne razmetanje, i zato je razgovor o vremenu čin temeljne pristojnosti u početku komunikacije koja ne treba zadirati tamo gdje netko od sugovornika to ne želi. U današnje vrijeme, pa čak ni kad zagledamo u prošlost, nema baš uspješnih, poznatih ili slavnih Pazinaca: nema ih u vrhovima politike i sličnim sferama velikog utjecaja i moći, rijetko odavde ponikne neki vrhunski sportaš, nema ih ni na estradi, ali nema ih ni u crnim kronikama. Dolazi li ta pazinska samozatajnost, ta sklonost neeksponiranju, ta skromnost i naivna dobrodušnost od klime koja utječe na način života? Tko će ga znati, idemo radije na topli čaj.