KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA
Vesna Pusić - žena koju je desnica mrzila
Intelektualno izbrušena do krajnjih granica, Vesna Pusić je suparnike s desnice iritirala i stavovima i dociranjem. Njeni politički istupi znali su biti performans u kojem je nudila provokaciju, igrala je na kartu tuđe slabosti, dirala u emociju i čekala da suparnik plane pa da može reći - "primitivac i ekstremist". Možda je to bilo malo pokvareno, no cilj je opravdavao sredstva. Uglavnom je postizala što je željela
Ne odlazi u političku mirovinu, ali prestaje se baviti dnevnom, operativnom politikom. Očito joj je svega dosta. Kao i svaka jača politička karijera koju u sjenu prate razočaranja, izdaje i pad popularnosti, tako ni njena po tom pitanju nije iznimka. Preživjela je puno toga o čemu će prema najavama svjedočiti u svojim memoarima. Preko dva desetljeća s pravom je nosila titulu najvažnije lijevo liberalne političarke. Još više nego iznimno obrazovana bila je i osobno hrabra.
Ponekad je u mraku koji je okruživao nastupala s glasom razuma. Predstavljajući uljuđenu Hrvatsku kao da je bila ispred svog vremena i odvažnija od većine muških kolega. Ponašala se kao da ne poznaje osjećaj straha. Otupjela na uvrede, prijetnje i primitivizam ekstremista, nehajno bi odmahnula rukom na svaku novu poruku i oblik zastrašivanja. Pokazala je visoku razinu odvažnosti u nepokolebljivoj borbi za građanske slobode. Kad je javno istupala kritizirajući prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana i HDZ te kad je dovodila u pitanje politiku prema BiH, svjesno si je stavljala glavu na panj, političku, ritualnu giljotinu koja je za nju mogla završiti kobno. S Vesnom Pusić, bivšom ministricom vanjskih poslova, saborskom zastupnicom i nekadašnjom predsjednicom HNS-a, umnogome se možeš ne slagati, ali je ne možeš ne poštovati.
Intelektualno izbrušena do krajnjih granica, suparnike s desnice iritirala je i stavovima i dociranjem. Njeni politički istupi znali su biti performans u kojem je nudila provokaciju, igrala je na kartu tuđe slabosti, dirala u emociju i čekala da suparnik plane pa da može reći - "primitivac i ekstremist". Možda je to bilo malo pokvareno, no cilj je opravdavao sredstva. Uglavnom je postizala što je željela.
S nekim ljudima nije mogla ni u istu rečenicu, a kamoli dijeliti saborske klupe. Recimo, između liberalke i narodnjakinje Vesne Pusić i HDZ-ovca Steve Culeja, udaljenih tek par metara u glavnoj saborskoj vijećnici, postoji ponor nerazumijevanja, golemi bunar međusobnih neslaganja. Prostor je to napunjen emocijama zbog kojih su ovo dvoje političara klasični antipodi, upravo onakvi kako ih opisuje rječnik: ljudi potpuno oprečna značaja, ponašanja i nazora. Predstavnici su dvije i drugačije Hrvatske, dok je idealna, treća, vjerojatno negdje u sredini, u još uvijek nedostižnom balansu. Ona je politički i sociološki strukturirana kao građanin modernih svjetonazora prilično neopterećen nacionalnim porijeklom i, uzmimo za primjer, seksualnom orijentacijom.
Iz perspektive hrvatskih nacionalista Vesna Pusić je izdajnik, jugoslavenski provokator i srpski agitator. Njeno političko djelovanje suprotna je strana bezobrazno pojednostavila, kao da nije uvaženi akademski građanin ili, recimo, saborski zastupnik koji ima pravo preispitivati tuđe političke odluke, napadati ih i osporavati. Često puta kad je zaželjela dvoboj, naravno bez udaraca ad hominem, naletjela je na primitivizam suprotne strane. Zbog svega toga, ali i vlastite nedoraslosti da joj se suprotstavi osim niskim, seksističkim uvredama, desnica je u svojoj interpretaciji ovu političarku željnu dijaloga i nadmetanja svela na lajavu ženturaču koja dobro promišljenim i provokativnim javnim istupima dovodi u pitanje opstojnost hrvatske države i svetost Domovinskog rata. I zato je Vesna Pusić za sve desnije od političkog centra persona non grata, predmet mržnje i prezira.
Stevo Culej, kao njena potpuna suprotnost, obilježen je pak teškom obiteljskom traumom i bratovom žrtvom u četničkom napadu na hrvatske policajce u Borovom Selu 1991. godine. Od te se tragedije nikada i u potpunosti nije oporavio. Ono što je njemu iznimno važno, kao bliskoj osobi poginulog u krajnje mučnim okolnostima, za Pusićku je stvar dekadencije, kiča, nazadnosti i primitivizma. Za Culeja i istomišljenike, naime, svete su riječi: grb, himna, zastava, rat, teritorij i država. Njoj se to podrazumijeva, ali u puno manjoj mjeri, pa je svako naglašavanje nekog od ovih identiteskih pojmova u Pusićkinom poimanju patriotizma suvišno i prenaglašeno.
Bivša šefica HNS-a je definitivno drugačija i svoja po svaku cijenu, bez kompromisa. Ona javno ne oplakuje u Domovinskom ratu izgubljene vojne živote. Kao da je previše kruta, tvrda. Rat je za nju bio i prošao. Nema se smisla osvrtati i time se posebno baviti. I to joj se posebno i opravdano zamjera, taj potpuni deficit empatije. Tamo gdje njena emocija za krvlju natopljenom hrvatskom zemljom prestaje i ne dozvoljava ni centimetar patetike, za braniteljsku populaciju, bez obzira na pojedine lažnjake u njihovim redovima, tek započinje. Upravo zato će o Pusićki svatko stvoriti svoje mišljenje, od kojih će mnoga biti dijametralno suprotna, no nekako ostaje dojam da ne moramo svi misliti isto da bi bili na istoj strani.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
