Vanzemaljci uništavaju

Sjećate li se Alfa iz planeta Melmac? Bio je, istina, nestašan, ali u biti jako dobar. No, kod nas, budući da su svi tako dobri, divni, krasni, oni koji rade sve te štete, vandalizme, muče ljude i životinje oko sebe su očito došli s nekog drugog planeta. Možda s Melmaca ili nekog, gdje su bića zločestija, kada su već na zemlji, prema prividima, svi tako divni i krasni.

Kako inače objasniti sve te činove vandalizma? Išarani kombi osoba s invaliditetom uz grozne uvrede? Razbijanje klupa u parkovima, dječjih igrački i igrala na javnim površinama, šaranje po fasadama, razbijanje koševa za smeće, devastiranje šetnica, uništavanje tuđe imovine, razbijanje, maltretiranje ljudi i životinja?

Svugdje oko nas su dobri ljudi, dobre obitelji, divna djeca. Pa danas se toliko radi s djecom, gotovo svi idu na sve te silne slobodne aktivnosti, školske i vanškolske, na sve ono što starije generacije, one rođene za vrijeme i u desetljećima neposredno nakon Drugog svjetskog rata nisu mogle niti sanjati, kada se trebalo izboriti za svaku mrvicu i "preživjeti", u svakom smislu.

Netko će reći da je kriza, u većem ili manjem obimu, cijelo vrijeme prisutna, no da su ljudi drukčiji, jer jedno je privid, a drugo stvarnost.

I svi su dobri, djecu se već odmalena uči da budu dobri prema starijima, nemoćnima, uči ih se o drugima i drukčijima, o brizi za životinje, potrebi udomljavanja. I ta djeca narastu. I onda, dio njih, skrene preko crte, olako pređe granicu dobra i zla. Pređe onu liniju, za koju eksperti vele da je jako tanka.

Gdje se i kada dogodi taj prijelaz, taj trenutak kada ta dobra djeca postanu zločesti tinejdžeri ili pak zločeste odrasle osobe, tko je za to kriv? Najčešći odgovor, koji nalazimo kao komentar na svim društvenim mrežama nakon tih vandalskih činova je - kriza. Ljudi nemaju pa su nesretni, kriza, bijeda, stanje u gradu, državi, svijetu im ne nudi neke perspektive i zato se mladi okreću drugoj strani, zato postanu zli i neodgovorni.

Drugi će pak komentirati da su se tijekom godina, u doba neimaštine, ljudi trudili da rade, da nešto stvore, a ne da uništavaju te da su uzročno-posljedične veze između krize i vandalizma u najmanju ruku upitne i diskutabilne.

Rat? Previše zaposleni roditelji? Pomanjkanje autoriteta, svi su predobri i prema tome nisu strogi, nema više didaktičke "poli uha", prisutni su samo momenti kada se sve treba rješavati razgovorom. Konfrontacija, razmjena mišljenja, sve lijepo, bez povišenih tonova. Lijepo zvuči, no život je nešto posve drugo. Je li je to razlog devijantnom ponašanju mladih i onih malo manje mladih? Zagađenje, globalno zatopljenje, nedostatak komunikacije, propadanje ljudskih vrijednosti? Gdje tražiti krivicu i krivca? Nisu to više izolirani slučajevi. Istina, u svakoj su generaciji bili, već od školskih klupa, oni problematični zbog jednog ili drugog razloga, no sada se čini da je to postao puno veći problem. Tko je i kada zakazao?