Ime Zdravka Mustača, nekadašnjeg šefa savezne Službe državne sigurnosti (SDS) od 1986. do 1991. godine, široj javnosti ne znači puno, mnogima vjerojatno ništa. Pametni se ljudi naprosto drže dalje od obavještajnih službi, nastoje živjeti tako da im ne budu predmet interesa, a s njihovim se maštovitim aktivnostima, isto kao i beskrupuloznostima, informiraju tek knjigama ili kroz filmove. Stoga zapravo ni ne čudi da Mustačevih 300 stranica „Predstavke o hrvatskom pravosuđu“ - pravosuđu koje ga je izručilo Njemačkoj, gdje je u polumontiranom procesu osuđen na doživotni zatvor koji će provesti u Glini utamničen do svoje smrti - nikoga posebno ne intrigira.

„Predstavka“ je objavljena, nitko se naizgled nije previše uzbudio, a važnije u ovom tjednu činilo se to što je dinamovac Bruno Petković nekom tamo ruskom prvoligašu u nekoj tamo europskoj utakmici zabio dva gola, a za treći je efektno asistirao. Dok si Petković podiže cijenu i ide prema tome da će nogometnu karijeru okončati s 20 ili 30 milijuna eura na računu, njegov trener Zoran Mamić bori se protiv zatvorske kazne na koju je u neočekivanom raspletu svog života u najpoznijim godinama osuđen Zdravko Mustač.

Utamničen, zaboravljen, marginaliziran i nevažan mislio je da s „Predstavkom“ u ruci ima eksplozivno štivo kojim će zainteresirati novinske izdavače i javnost te zaposjesti naslovnice rezervirane, ipak i prije svega, za polubanalnosti o tome kako, naprimjer, pjevačke zvijezde žive u vrijeme korone. Koliko god se mučio drvenom olovkom škrabati po grubom zatvorskom papiru, javnost je ostala indiferentna na Mustačev rukopis. Ružan kraj za starog obavještajca kojem status top vijesti oduzimaju potpuni bezveznjaci. No možda bi ga, da nije u međuvremenu umro, literarno osmislio i oživio John le Carre. U Mustačevom je životu sigurno bilo dovoljno dramatike, tajni, zagonetki i akcija za jedan balkanski špijunski roman engleskog pisca koji je prije književne karijere, s pravim imenom David John Moore Cornwell, izgradio obavještajnu.

Po funkcijama koje je obnašao i informacijama koje su mu bile dostupne, Zdravko Mustač u ovoj bi državi, kao i u onoj prethodnoj, o svima i o svemu mogao znati sve. Zaštićen plaštom tajnosti struktura kojima je upravljao i čiji je bio sastavni dio, Zdravko Mustač je 80-ih imao status gotovo nevidljivog i svemoćnog. Akcije Službe bile su tajne, a likvidacije vanjskih neprijatelja režima, kao prioritet nad prioritetima, gotovo pa redovne. No, opet se protekom vremena, unatoč ratu iza kulisa, u prostoru magle i slabe vidljivosti, o njima sve saznavalo. Malo je tajni koje ostaju tajnama. Podatak uvijek negdje iscuri. Netko se nekome pohvali, netko požali. Neki svoju ulogu preuveličaju, neki minoriziraju. Na priče se konstruira mit, stvarni događaji u reinterpretacijama postaju nadrealni, a protagonisti u konačnoj nadogradnji super junaci.

U takvom svijetu laži i prevara, služeći interesima države tako da se njihove dvojbene metode rada moralno ne preispituju, već se provode pod izlikom "zaštite državnih interesa", desetljećima je živio i funkcionirao Zdravko Mustač. Vjerojatno ljudi na takvim pozicijama, odakle prate tuđe živote tražeći u njima slabosti koje ih čine pogodnima za ucjene i privolu na suradnju, s vremenom izgube osjećaj za realnost, pravo i pravdu. Eliminaciju „neprijatelja Jugoslavije“, zbog čega je uglavnom i postojala, Služba je nepisanim pravilom povjeravala kriminalcima koji su već bili ili su postajali ubojicama. Izvršitelji su bili psihopate i nasilnici, a svoju je narav dobar dio njih pokazao kroz Domovinski rat. Slučaj Željka Ražnjatovića Arkana sam po sebi sve govori.

Zdravko Mustač najviše se funkcije u tadašnjem obavještajnom aparatu prihvatio u smiraj ondašnje države, kad se prestalo s likvidacijama emigranata željnih reafirmacije ustaške Hrvatske, a fokus se stavljao na raspad države i nove rasporede snaga. Hrvatski su obavještajci 90-ih, logično, prešli na hrvatsku stranu. Prema legendama, prepuni tajni o ključnim protagonistima kreirali su kadrovsku politiku oko predsjednika Franje Tuđmana i na svim važnijim političko-policijsko-vojno-obavještajnim pozicijama.

Uz bok njemu, sada 79-godišnjaku koji u kaznionici u Glini guli doživotnu kaznu zbog sudjelovanja u likvidaciji Stjepana Đurekovića, inače visokorangiranog u sustavu INA-e, nalazi se još jedan obavještajac, Josip Perković, po mnogima najmoćniji otkad je Hrvatske. Obojica će smrt po svemu sudeći dočekati zatvoreni u četiri zatvorska zida s minimalnom komunikacijom prema vanjskom svijetu. Pokušao je, kako rekosmo, ovog tjedna Mustač zagolicati pažnju javnosti, objavio je 300 stranica polukompromitirajućeg materijala prema pravosuđu, no efekt je slab, struka nezainteresirana, a prijetnja napadnutima minimalna. Kao pucanj u gomilu. Osim ako ovo nije samo opomena ili uvod u nešto žešće…

Poanta ovog teksta, međutim, nije u napadu ili obrani lika i djela dvojice umirovljenih obavještajaca, kolokvijalno udbaša, koji će umjesto pisanja intrigantnih memoara preostale godine do svačije neminovnosti provesti u intelektualno i životno neinspirativnom okruženju glinske kaznionice. S njima će, nažalost, u grob poći, kao neizostavan pratitelj takvih ljudi, i mnoge tajne važne u rekonstrukciji hrvatskog društveno-gospodarsko-kriminalno-političkog života i u Jugoslaviji i u Hrvatskoj. Takav začuđujući rasplet njihovih života koji će okončati u zatvoru rezultat je brojnih okolnosti.

Prvo, glave su im došli njemački BND-ovci na čijem je terenu ondašnja UDB-a operirala kao po svom dvorištu, u jednom razdoblju skidajući hrvatske emigrante kao glinene golubove. Doživotne kazne za Mustača i Perkovića moguće su i osveta BND-a za ubojstvo njihovog ili njima bliskog čovjeka Stjepana Đurekovića. Po jednoj od brojnih teza o tome zašto je likvidiran, Đureković je navodno radio za njemačku stranu, dajući joj razne korisne informacije. Kad je došao trenutak za osvetu, ona se, kao što se zna, Mustaču i Perkoviću servirala hladna. Ponekad se to radi s vremenskim odmakom od trideset ili četrdeset godina. BND navodno dugo pamti.

Drugo, Mustaču i Perkoviću presudile su i bivše žrtve rada Službe u inozemstvu. Presudili su im njihovi ondašnji tajni suradnici, cinkeri i kileri. Kroz svoja namještena svjedočenja teretili su ih preko nepouzdanih iskaza. Kao da su unaprijed znali da će to proći na sudu.

I kao treće, možda ključno kod žrtvovanja Zdravka Mustača i Josipa Perkovića, riješila ih se hrvatska politika, i pozicijska i opozicijska. Kad se zakompliciralo oko njihovog izručenja Njemačkoj, odjednom ih više nitko nije poznavao, nitko ih nije trebao, sada više nikome nisu bili važni. Svi su oko njih poncijevski/pilatovski prali ruke. Govorilo se da su oni svijet za sebe u koji se nitko normalan ne želi uplesti. Sve su tajne veze i niti suradnje s njima prekinute, vjerojatno su se filmski uništavali svi kompromitirajući tragovi. Izručeni su Njemačkoj, tamo su osuđeni, i kao krivi vraćeni su Hrvatskoj. Rječju, blamaža. Zašto se to dogodilo?

Zato što je Hrvatska napravila ono što nijedna ozbiljna država svijeta ne radi - nikada i nikome, zbog onoga čime su se bavili i što su radili, ne izručuje se svoje obavještajce, a posebno ne šefove! To je zlatno pravilo. Možda malo simplificirano, ali ne previše daleko od istine – ili ih se štiti po svaku cijenu ili ih se doslovno eliminira. Takva nelegalna, nedemokratska, ali u špijunskom svijetu prihvatljiva metoda zadnje je oružje u rukama zaštitnika državnih interesa. I njoj se pribjegava, ali ipak rijetko i iznimno. S druge strane, spašavajući svoje špijune i onemogućavajući njihova izručenja, države brane svoje politike, strateške pozicije i tajne interese, kao i svoju ne uvijek kristalno jasnu i čistu prošlost. Stoga je izručenje Mustača i Perkovića opasan presedan. Njihova su imena manje bitna. Država i Služba uvijek su iznad snage, moći i interesa pojedinca, osim u slučaju zloglasnog šefa američkog FBI-a Johna Edgara Hoovera, koji je valjda ucjenjivao cijelu Ameriku.

Žrtvovanjem Mustača i Perkovića važno je da je u političko-obavještajni odnos uveden princip političke izdaje obavještajaca i opravdan strah da će političari neprepoznavanjem nekih situacija opasno zaljuljati hipersenzibilan i svakoj državi nužno potreban obavještajni aparat.

Hrvatski su obavještajci, agenti, tajni agenti ili špijuni, kako god ih se nazivalo, u Domovinskom ratu odradili puno dobrih stvari. No neki su zbog vlastitih materijalnih interesa istodobno kompromitirali službe. S vremenom kadrovski pročišćavane i organizacijski presložene, s jakim osiguračima interne kontrole, službe su uglavnom depolizitirane. Mijenjaju im se prioriteti i ciljevi, isto kao i vanjski neprijatelji te načini njihovog djelovanja. I sve je dobro dok je obavještajac u sustavu. Jedno je od pitanja gdje nakon aktivne službe završavaju hrvatski obavještajci. Možda na sudu u Njemačkoj, kao Mustač i Perković kojima se u glavu vratio davno bačeni bumerang iz akcija eliminacije agresivnog emigrantskog podzemlja?

Taj slučaj izručenja, osvježen recentnom Mustačevom 300-straničnom „Predstavkom“, jedan je u nizu dokaza kako u Hrvatskoj i dalje ne postoji obavještajna kultura. I daje nije jasno što se događa s obavještajcima nakon aktivne karijere, idu li stvarno u ropotarnicu prošlosti, na neko nepoznato, udaljeno odlagalište kadrovskog otpada iako su svjesni potencijala koji i dalje imaju. Realno, premladi su za mirovinu, prestari za neke nove početke. Naoružani specifičnim znanjima na tržištu postižu određenu cijenu. Tijekom 90-ih su, recimo, trgovali tajnim informacijama, preprodavali ih i kupovali neke nove pozicije. Kako bi se to danas i zauvijek spriječilo, potrebno je državno zbrinjavanje obavještajaca kroz njihovo uključivanje u civilni, gospodarski, javni sustav.

Najgori obavještajac je onaj van sustava i bez nadzora. Onaj koji završi na cesti. Takvi su potencijalna bomba. Obavještajac koji je zaboravljen, nezadovoljan, revoltiran i prepun inata zbog lošeg i podcjenjivačkog tretmana nakon odsluženja radnog vijeka u nekoj službi, od lovca postaje lovina, idealan je za kadriranje u interesnoj, (polu)mafijaškoj organizaciji ili paraobavještajnom podzemlju u kojem u kratkom vremenu državi i njenim interesima, samo zato što nije pravilno valoriziran, može napraviti više štete nego što je dobroga u 30-godišnjoj karijeri. Slučaj s Mustačem i Perkovićem samo je podsjetnik o krhkoj granici između brige i nebrige o ljudima koji su unutar obavještajne zajednice „samo“ ili samo provodili političke odluke. Taj je primjer opasan putokaz kako se situacija može loše rasplesti. Ogorčen zbog niza takvih ili sličnih razloga obavještajac je spreman na sve: prodaju tajni i svojih znanja za novac, izdaju moralnih i profesionalnih principa te promjenu strane zbog ideoloških razočaranja.

Odlaskom u mirovinu, osim ako nije vezana uz starosnu dob, bolest ili nešto slično, za obavještajce mora započeti drugačija karijera u okviru koje društvu i dalje mogu biti korisni. Većina naprednih zapadnih zemalja uključuje ih u strateške kompanije gdje sa svojim specifičnim znanjima mogu smanjiti potencijalni kriminal, namještanje poslova, mito i korupciju te razne zlouporabe. Samo prisustvo bivšeg obavještajca i strah od njega imat će odvraćajući efekt kod onih koji bi se time bavili. No da bi doživjeli mirnu mirovinu i izbjegli nesigurnu budućnost, obavještajci moraju biti sigurni da ih političari neće jeftino prodati. Kao što su Mustača i Perkovića, kakvi god oni bili.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast