Uljanik na oltaru

Neočekivana uskrsnja propovijed zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića na više je načina izazvala političku javnost i aktivne političare. Dok jedni u Bozanićevim riječima o patnjama kroz koje prolaze radnici Uljanika koji sedam mjeseci nisu primili plaću vide brigu za ljude, ili, kako se u crkvi kaže, pastvu, drugi u tome vide politiku koja usput tvrdi kako se to događa u hrvatskim regijama što se smatraju najrazvijenijim. Kardinal Bozanić krivicu za propast Uljanika svaljuje na leđa politike, lokalne i "one najviše", ali ne govori o gramzivim tajkunima i ortačkom kapitalizmu koji nisu upropastili samo Uljanik nego i, više - manje, čitavu Hrvatsku.

Proturječno je što su u pravu i oni koji poput šefa IDS-a Borisa Miletića kažu da crkva nije mjesto za političke poruke, ali i drugi što smatraju da crkveni autoriteti, ako ništa drugo, mogu pružiti utjehu ljudima u patnji. To im je i posao, baš kao što bi ministrima trebao biti posao da pronađu rješenje i nahrane ljude, a ne da, u stilu propovjednika, najavljuju moguće spasenje koje dolazi iz Kine. Odgovornost za Uljanik danas više ne leži u pohapšenim bivšim direktorima tvrtke, u IDS-u ili SDP-u, nego u Banskim dvorima gdje su očito odlučili da produže agoniju radnika zveckajući kineskim dudama varalicama poslije kojih se očekuju stečajevi proglašeni od strane trgovačkih sudova.

Kardinal Bozanić možda je mogao, da je želio, biti konkretniji u adresiranju odgovornosti za nastalo stanje, kao što je mogao biti manje ciničan u prozivci najrazvijenijih dijelova Hrvatske. Istarska i Primorsko-goranska županija bit će među najrazvijenijima i ako Uljanika i 3. maja više ne bude na životu, baš kao i političke snage koje su u njima na vodećim pozicijama. Brigu za ljude crkveni velikodostojnik doista je mogao izraziti na drugi način, ali svakako je dobro da je nije prešutio.

Zbog te činjenice u pravu je i pulska SDP-ovka Sanja Radolović koju je Bozanićeva uskršnja propovijed "ugodno iznenadila" jer poslanje crkve shvaća kao širenje utjehe i razumijevanja, dok nadbiskupove riječi prihvaća kao kritiku nečinjenja političkih elita. Sudbina Uljanika neće odrediti budućnost političara koji o njoj odlučuju, nego samo njegovih sve malobrojnijih radnika te lokalne zajednice koja 160 godina živi sa brodogradilištem. Premijer i nadležni ministri vješto prepuštaju odgovornost na druge, a ne uzbuđuju ih ni Bozanićeve riječi koje su slušali iz prvog crkvenog reda. Na njih su reagirali slijeganjem ramenima.

Uljanik, koji se danas nalazi na "oltaru" Trgovačkog suda u Pazinu, uskoro će krenuti prema čistilištu bez obzira na sve dobre želje i poruke koje se čuju u javnosti. Neće ga uskrsnuti ni zagrebački nadbiskup, ni političari koji na njegovoj lešini igraju izborne utakmice obećavajući čudo koje će netko drugi platiti.