PIŠE Milan PAVLOVIĆ
Ugrožena vrsta - birač
Premda se već neko vrijeme velike i važne stvari za naše živote odigravaju u nekim velikim dvoranama u belgijskoj prijestolnici Bruxellesu i u francuskom Strasbourgu morate priznati da za prosječnog hrvatskog birača nema većeg veselja od približavanja parlamentarnih, a posebno lokalnih izbora! Doduše hrvatski birač je već neko vrijeme poprilično ugrožena vrsta čija populacija se od izbora do izbora sve više smanjuje, no preostali primjerci žilavi su, izdržljivi i uspijevaju i s tim smanjenim brojkama osigurati da čitava ta gungula oko nekog izbornog procesa završi na najbolji mogući način.
Naravno to se odnosi na one koji na izborima budu izabrani, dok ostalima ne preostaje drugo nego da poližu svoje rane i nadaju se da će imati više sreće u sljedećoj prilici koja u pravilu stiže za četiri godine. Za nama su dakle gotovo dvije godine bez pravih domaćih izbora. Izabrani političari uživaju u svojim mandatima i uglavnom se ni ne trude skrivati prijezir prema rijetkim gunđalima koja dosađuju ili propitkuju pojedine odluke za koje se vjerojatno često ni sami ne mogu sjetiti iz kojih su ih točno razloga donijeli. Bitno je da se nešto radi, da se troši i da se pokreće ekonomija. Sitne, pa čak i ne toliko sitne gluposti, ako su izbori dovoljno daleko, uz malo relativizacije i ignoriranja uglavnom mogu proći lišo osim ako se neki nesretnik na poziciji baš toliko ne zanese tom nedodirljivošću na polovici mandata, pa ne zaglavi do guše u blatu kako je nedavno pošlo za rukom dobrom dijelu aktualne Plenkovićeve vlade. Lokalno je vidljivost daleko manja, no i kad nije, sve se to da lijepo eskivirati i pospremiti pod tepih. Puno je primjera i malih Bandića, koji je u politici otprilike koliko traje jedan životni vijek kornjače s Galapagosa, a sve gluposti koje je uspio napraviti tijekom silnih mandata nisu mu naškodili ni na jednim izborima. Zašto? Pa prvo vjerojatno zato što naši birači ne pamte i idu na izbore kao na nogometnu utakmicu sa jedinom željom da pobjede "naši". To što su se ti "naši" možda nadavali autogolova u četiri godine mandata malo im tko na taj jedan dan uzima za zlo jer priznavanje i odustajanje od vlastitih zabluda i promjena stava kod nas se još uvijek uglavnom doživljava kao još jedan od nepisanih smrtnih grijehova.
Drugi razlog je što onim "izumiranjem" biračke populacije oni preostali žilavi i izdržljivi primjerci ostaju uglavnom na određeni interesni način vezani za one najbolje među nama kojima će na biralištima dati svoj glas. Ukoliko je baza interesno povezanih u pojedinoj sredini dovoljno široka izbori su u takvim uvjetima samo prilika takvoj skupini da aklamacijom izaberu/potvrde kontinuitet vlasti kojom su naravno zadovoljni. Oni koji nisu zadovoljni vlašću prepucavati će se na društvenim mrežama s raznim stranačkim trolovima zamišljajući kako na taj način šire demokraciju, a onda će na izborni dan ostati doma "jer ionako ne mogu na ništa utjecati". Međutim to je pogrešno. Izbori su proces za koji pripreme traju pune četiri godine i važno je gledati i pamtiti što u tom razdoblju rade i oni koji su na vlasti i oni koji su u oporbi. U mjesec dana izborne kampanje svašta se može obećati, no stvari će se početi mijenjati na bolje tek kad se umjesto obećanja prilikom izbora budu više počeli vrednovati rezultati. Zato je možda dobro da je gotovo dvije godine prije narednih izbora počela politička utakmica za Pulu.
Dovoljno je to vremena da se upoznaju i analiziraju svi potencijalni igrači, ali i da se pažljivo izvažu kako njihov politički kapital, tako i potencijal. I naravno važno je zaustaviti izumiranje populacije domaćih birača i vratiti se na birališta jer ako se to ne dogodi čitav ovaj proces s ranim kandidaturama neće imati nikakvog smisla. Ako sebe uvjerite da "na ništa ne možete utjecati", onda će sigurno tako i biti jer bez obzira za koju vi opciju bili, oni koji izađu na izbore sigurno će se potruditi da na tim i na svim ostalim izborima pobjede njihovi.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
