Udri, brate, rafalno: "Oj Krajino, rano moja ljuta, džaba pare i estrada, džaba pola Novog Sada, džaba slava, džaba novac, fale Karin i Obrovac"

Ne znam, možda će se to nekome činiti neprimjerenim, nepotrebnim, licemjernim i nategnutim, ali zašto se napade na Marka Perkovića Thompsona oko „Za dom, spremni“ u njegovoj pjesmi Čavoglave ne bi moglo dovesti, recimo, u kontekst u kojem je u Hrvatskoj, na njenim rubnim područjima, otkad je rata pa do danas, a još više i prije '91. godine, tako normalno slušati srpsku agresivno-seljačku, anticivilizacijsku, dehumaniziranu, ratnohuškačku muziku koja poziva na osvajanje, krv, zločin i osvetu te veličanje notornih zločinaca poput Momčila Đujića, Draže Mihajlovića i Vojislava Šešelja čija su četnikovanja, svakog od njih u svom vremenu, dio sveprisutnog velikosrpskog nacionalizma i fašizma.

Nekako je postalo normalno da se u tim graničnim područjima Hrvatske, gdje se ratovalo, klalo, otimalo i ginulo, gdje se zna tko je koga napao, pušta ta uhu i zdravoj pameti nedostojna muzika čiji tekst i poruka vrijeđaju svakog prosječno obrazovanog stanovnika.

Nekako je, eto, normalno da se u srpskim kafićima kao okupljalištu srpske mladeži i onih starijih koji su pušku, mitraljez i bombu uperene protiv Hrvatske zamijenili nekom lošom pivom bez problema pušta takva, maštovito uvredljiva i potencijalno, zbog kontaminacije mlađarije, opasna muzika.

Nekako je prošlo ispod radara da se to događa u dijelovima Vukovara, Borovom selu, dalmatinskoj zagori, da se to događa tamo negdje ispod Karlovca i Siska, u opskurnim birtijama gdje u izolaciji četnikuju četnici slaveći sve srpske vojne poraze mitovima pretvorene u pobjede na matrici pjesama kao što su, dajte si truda pa poslušajte: „Vrati se, vojvodo“, posvećene popu Đujiću, „Ne volim te Alija zato što si balija“, u znak potpore, moš' mislit, drugim narodima i vjerama. O tome šutimo, to ne vidimo, ne čujemo, a smeta nam, opravdano, Thompson čije je, naravno, koketiranje s ustaštvom pogubno, a svaki oblik revizije prošlosti u pitanje dovodi mirnu budućnost. U Hrvatskoj neće i ne može uspjeti relativizacija ustaških zločina. Obveza je cijelog društva da se zbog svog mentalnog zdravlja i povijesne istine borimo protiv aveti NDH. Ali i protiv puštanja ovakvih srbočetničkih pjesama u hrvatskom eteru i u hrvatskim kafićima. Recimo, mirotvorna pjesma „Ulje maslinovo“ stanovitog Baje Malog Knindže. Pazite sad stihove:

„Oj Krajino, rano moja ljuta,

Džaba pare i estrada,

džaba pola Novog Sada,

džaba slava, džaba novac,

fale Karin i Obrovac“.

I onda rafal, udri majstore… I toga ima u Hrvatskoj, samo da se zna...