U kafiću kao kod kuće

Gotovo dva mjeseca praznine, društvene. Nije isto živjeti s kafićima i bez njih. Idu ti na živce, neki puštaju preglasnu glazbu, u nekima se okuplja sumnjiva svita, u drugima je ekipa koja ti ne odgovara po stilu života, u trećima je uvijek napeta atmosfera. Ali onda nađeš neko mjesto gdje se osjećaš kao kod kuće. Nema tog osjećaja ni u kazalištu, ni u crkvi, ni u javnom WC-u. Samo u kafiću, kafani, gostioni, kako god ih tko zvao. Mnogima će danas biti predivan osjećaj što neće kavu piti s nogu ili na nekom zidiću, već će sjesti na terasu i uživati u jutarnjem napitku, po mogućnosti u društvu, ili barem uz nehajno pozdravljanje prolaznika, onako kako to jutru i priliči.

Kasnije se polako mijenja slika. Ranoranioce za stolovima mijenjaju oni koji svoj posao obavljaju putem prijenosnih računala, oni koji su toliko zadubljeni u ekrane da ni ne primjećuju da su umjesto kratke kave dobili veliku kavu s mlijekom. Svejedno im je. Ionako im se napitak već dobrano ohladio pa je vrijeme da naruče nešto drugo, možda gusti sok - samo da nije sa šlagom, pomišlja konobar. Njihov će mir u jednom trenutku prekinuti oni koji izlaze s posla na marendu. Oni su obično bučni, dolaze u većim skupinama, traže da im se brzo servira kava i mineralna voda.

Brzo prolazi jutro. Popodne je obično mirno. Tek tu i tamo zalutali znatiželjnik, kojeg nitko od konobara ne poznaje, sjeda za stol i naručuje češće pivo, rjeđe sok. Društvo mu kao ne treba, a zapravo traži pažnju, pa započinje razgovor s besposlenim konobarima, koji su u nekom svom filmu. Uskoro će i konobari zasjesti za neki stol, zapaliti cigaretu i gledati u raspored, hoće li kojim slučajem imati za vikend slobodan dan.

Predvečer počinje cika. Majke dolaze s djecom, koja šutiraju lopte po terasi i naručuju pjenicu od mlijeka u čaši preko reda. Slatka su, nitko se ne buni. Samo im se smješkaju. Konobari im stavljaju kockice leda na slamku, to je neka nova fora. Obično su dvije majke za stolom. Ne ogovaraju muževe, barem ih se ne čuje dok to čine. Više su u dnevnim problemima, priča se o vrtićima, školama dok se ispija čaj.

Mlade majke ostaju do prvog mraka. Djeci se sviđa igra na otvorenom, sviđaju im se vršnjaci koje su netom upoznali. Za stolove sjedaju prva veća društva. Uglavnom mlađarija. Opet su čajevi dominantni. Barem preko tjedna. Neki odvažniji odlučuju se na pivo. Razgovori postaju glasniji. Odjednom shvaćaš da sve oko tebe bruji. Konobari već odnose pepeljare. A čini mi se da sam tek stigao. Diskretno mi daju do znanja da je kraj radnog vremena. Plaćam račun i odlazim onoj drugoj kući. Tamo me također svi poznaju.