Treba li Hrvatskoj doista Zakon o hrvatskom jeziku?

Ilustracija

Najnovija inicijativa Matice hrvatske – da se napokon donese Zakon o hrvatskom jeziku odnosno o njegovoj službenoj politici – upala je u ralje politike i prije nego što je oformljena radna skupina koja bi njegov prijedlog napisati trebala napisati i poslati Vladi i Hrvatskom saboru. Predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran tvrdi da je krajnje vrijeme da država dobije zakon o vlastitom jeziku – ta prošlo je već tridesetak godina njezine samostalnosti – i ne treba podsjećati koliko ga je drugih država, od Litve do Slovenije, već donijelo.

S druge strane, politička ljevica, poput lingvista dr. Mate Kapovića, poznatog člana Radničke fronte, kaže da je "jezična politika uvijek politika". Akademik Ranko Matasović ističe da zakon kako je zamišljen nije potrebno donositi, dok je zanimljiv i akademik Josip Bratulić koji kaže u nekim novinama: "Hrvatski jezik je živ, ne trebaju mu zakoni. Pojam hrvatski jezik nije filter kroz koji bi se iscijedili oni koji ga ne znaju ili dobro ne upotrebljavaju. Jezik je uvijek u vlasti onih koji ga stvaraju i proučavaju, a svi bi ga drugi trebali naučiti."

Inicijativa za donošenje zakona bilo je nekoliko u posljednjih 25 i više godina. Poznati pripadnik HDZ-ove desnice i kasniji ustavni sudac Vice Vukojević predložio ga je u Saboru još 1995., a prijedlog je napisao i na standardnom i na korienskom, ustaškom pravopisu. Hrvatski laburisti predložili su zakon o jeziku dok su još sjedili u sabornici, 2010. godine, i on je dva puta odbijen – od vlada Jadranke Kosor i Zorana Milanonovića. Odbijen je i prijedlog jezikoslovaca iz 2017. godine izazvan deklaracijom o zajedničkom hrvatskosrpskom jeziku kojeg je potpisalo niz intelektualaca u regiji i samoj Hrvatskoj.

Dakle, zašto baš danas slijedi novi prijedlog Zakona o jeziku, morat će opširnije i bolje objasniti njegovi predlagači.

Jezik, kao i papir, trpi sve. U posljednjih tridesetak godina imali smo poplavu "pravih" hrvatskih riječi kojima se malo tko služio. Bez obzira na izraze pače i glede, do slikopisa, slikokaza i krugovala, ljudi si i dalje odlazili u kino pogledati film zbog njegove zanimljivosti i jer im je to netko, možda radijski kritičari, posavjetovao.

I rasprava o riječima "ne ću" i "neću" utihnula je bez uvođenja novog standarda. Može i jedno i drugo, lektori su naučili da je sve OK, a oni koji su čitali Miroslava Krležu, za kojeg se ne može osporiti da je hrvatski pisac, lako su uočili da je književni genij pisao "ne ću". Pisao je Krleža i pantalone umjesto hlače, no to već spada u domenu Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina donesenog 2000. godine. Lingvist dr. Milorad Pupovac mogao bi se, možda, pobuniti stavi li netko primjedbu na pantalone, iako su njegove već odavno prekratke da pokriju svu dužinu njegove političke misli.

Matica hrvatska – organizacija sa četiri tisuće članova, tjednikom i nakladničkom kućom – napokon, mora nešto raditi. Zakon o jeziku dobar je pokazatelj njihovih intencija, a kako će one proći, drugi je par pantalona. Ili hlača.