Tko se boji radnika još?

Kada radnik iz naše okoline dobije prestižnu nagradu za svoj predan rad, u svom se sektoru izdigne na nacionalnoj razini, prepozna se njegova stručnost i sposobnosti - ima li ljepše priče za njegovog poslodavca, za čitavu zajednicu. Čudi stoga, ali je istinito, da neke kompanije, koliko god bile velike i moćne, svojim i to izvrsnim radnicima ne dopuštaju da govore "za novine". Novinare upute na svoje PR-agencije, da tamo pošalju pitanja koja će oni, hmm, digitalno proslijediti radniku. Rezultat toga često budu priopćenja u obliku balalajke, banalni birokratsko-prazni hvalospjevi tvrtki. Nigdje živog čovjeka, a kamoli izvrsnog radnika, majstora svog posla.

Iako su radnici na ovim našim meridijanima postali jako tražena roba, pogotovo oni sposobni i radišni, još uvijek su izopćeni iz javnog prostora. Poslodavci se sve glasnije hvale koliko cijene i ulažu u svoje djelatnike, ali famozne odnose s javnošću drže čvrsto i sve čvršće u svojim rukama. Pa bili oni i ravnatelji, direktori, a kamoli "obični" radnici, u njihovo ime u mikrofon govore samo najviši u hijerarhiji. Ne vjeruje se, dakle, ni u lojalnost ni u stručnost svojih zaposlenika. A sve bruji od "poticajnog, dinamičnog radnog okruženja", "timskog rada", "napretka u karijeri".

Novinari tim zidovima svjedoče gotovo na dnevnoj bazi. Službe za odnose s javnošću stigle su nam s korporacijskom kulturom, ali spremno ih je i čvrsto odmah prigrlio i javni sektor. Javne ustanove, javne službe, do najmanjih lokalnih uprava imaju svoje glasnogovornike ili angažiraju vanjske PR-agencije. Do živog čovjeka novinari sve teže dolaze. Poput nasnimljene telefonske sekretarice koja vas satima voza po brojčaniku jer "trenutno nema slobodnog agenta da vam se javi". Priopćenja i intervjui rađeni preko maila, iako prolaze mnoge ruke i kontrole šefova i šefova nad šefovima, nikada neće dostići kvalitetu živog razgovora. A to znači, ni postići cilj kod publike. Jer, varaju se oni koji misle da publika ne kuži.

Direktori gradskih i općinskih poduzeća, ne karikiram, ni vijest o rasporedu odvoza smeća iz pojedinih naselja na svom području ne mogu izreći direktno novinaru, da to ne odobri ili sročen odgovor preko svoje PR-službe ne provjeri (grado)načelnik. Ministarstva pak tako tretiraju "svoje" ravnatelje i direktore, sve redom podređene službe(nike).

To što se ministar zdravstva Milan Kujundžić na sva usta hvali da nema glasnogovornika, insinuirajući da je štedljiv prema javnom novcu, također nije primjer za pohvalu. Nijedno novinarsko pitanje, naime, koje smo uputili na službeni mail "njegova" ministarstva nije dočekalo odgovor. Ministar, koji god, znamo da je zadužen za puno važnija pitanja, ali gdje su mu suradnici, stručni ljudi kojima je povjerio pojedine segmente svog resora? Kojima vjeruje, da znaju što rade, ali im ne dopušta da o tome javno govore. Nije problem u glasnogovornicima i PR-ovcima, nego u povjerenju. A tko se boji radnika još?