Tko će ugasiti svjetlo?

Zakon o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja koji upravo stupa na snagu još je jedan slučaj koji pokazuje da je vlast od realnih problema građana udaljena najmanje nekoliko svjetlosnih godina. Donoseći najrestriktivniji zakon o tom problemu na globalnoj razini - a da šira javnost o tome zapravo nije imala pojma - Vlada i Hrvatski sabor pokazali su kako im je bitno zadovoljiti formu i odraditi direktivu iz Bruxellesa ne vodeći brigu o posljedicama tog posla.

Naime, da se pri pisanju zakonskog teksta imalo u vidu sve aspekte tog problema ne bi u pitanje došla javna rasvjeta koja osvjetljava monumentalne građevine, mostove, turističke objekte i spomenike, nego bi se propisima reguliralo sveprisutno kršenje privatnosti, loše postavljene ulične svjetiljke i neonske reklame koje doslovno bodu oči. Strogom zabranom da se ne osvjetljavaju more i nebo, da se ne govori o široj okolici monumenata poput Arene ili kakvog crkvenog zvonika, Hrvatska se od zemlje svjetla pretvara u zemlju mraka i to u doslovnom smislu.

Ako se u Zagrebu ne može raskošno rasvijetlili katedrala, u Puli Zlatna vrata ili u Dubrovniku gradske zidine, onda je očito kako je netko ugasio svjetlo u glavama zakonodavaca koji sjede u Hrvatskom saboru.

Nema te zemlje na svijetu koja je turiste privukle mrakom, a još ih je manje koje su im ugasile svjetlo pred nosom. Nije Hrvatska, naravno, jedina koja je regulirala zaštitu od svjetlosnog onečišćenja, ali druge su zemlje svojim uredbama zajamčile urbani život dostojan 21. stoljeća. Prisilna redukcija struje koja će potrošiti više energije zbog smanjivanja snage svjetla u kelvinima prilično je nepromišljena akcija, a pobornike ima samo u uskoj skupini svjetlosnih aktivista koji žele promatrati zvijezde sa svojih balkona ili pak brinu o sudbini sova u gradskim područjima.

Većini građana koji široko dostupnu javnu rasvjetu doživljavaju kao civilizacijsko dostignuće iznimno smeta što ih se želi pretvoriti u sove te pritom otjerati turiste koji će ubrzo shvatiti da ih ne zanima ljetovanje u 19. stoljeću. Štoviše, stanovnici malih gradova s uskim ulicama, poput Motovuna, možda će, primijeni li se zakon u njihovoj općini, posve ostati bez javne rasvjete jer je nemoguće da ona nema odsjaj u prozorima privatnih kuća i stanova.

Nepromišljeni zakon donesen bez uvažavanje stručne javnosti – ali s iznimnom naklonošću prema korisnicima teleskopa – možda ipak (p)ostane neprovediv u zemlji poput Hrvatske u kojoj se mnogi, doduše, pitaju – tko će ugasiti svjetlo? Od ponedjeljka to pitanje ima i novu, praktičnu dimenziju, jer se svjetla gase za sve nas koji smo još uvijek ovdje.