Piše Vanesa BEGIĆ
Svi znaju sve
Ilustracija
Dok te nešto osobno ne dotakne, okrzne ili uništi na bilo koji način, to ne postoji. Očito, mnogi tako razmišljaju ne samo o ovoj aktualnoj situaciji koja nas je, željeli to priznati ili ne, sasvim izludjela, nego općenito, sa svime u životu.
Dijete s lošim ocjenama u školi? Pa to se ne može dogoditi, znao/znala bih ja kako ga dovesti u red, biti i strog i pravedan i prijatelj i ponuditi mu dodatne sadržaje, motivirati ga, sigurno bih to riješio/la bez ikakvih problema. Bilo bi to čistih 5,0. Zašto ti roditelji nepotrebno rade od muhe slona. A kada ti isti komentatori, koji sve znaju, dobiju dijete ili se susretnu s tim problemima, naprave ne samo od muhe slona, nego i četiri slona, i vide da to nije baš tako lako niti jednostavno. Da se s djetetom po rođenju ne dobiju "upute za uporabu", nego da ima tu puno posla, da je to "cjeloživotno" učenje i rad.
"Moje dijete neće nikada biti ovisnik, znat ću ja porazgovarati s njim, neće počet izlaziti premlado i neće ostajati vani previše kasno, neće pasti razred, upasti u probleme, znat ću ja to riješit". Sve dok ne počne doba izlazaka, problema, izazova i svega drugog, i kada nerijetko odgovor bude - sve sam pogriješio/la, trebao/la sam sve drukčije napraviti, svemu drukčije pristupiti, no tada je već uglavnom kasno. Ali ne i (pre)kasno.
Najlakše je tuđe kritizirati, djecu, kuću, postupke, ideje, odluke - a ne hodati u tuđim cipelama - i biti ekspert za sve. A sa svime što se događa i dešava svugdje oko nas, eksperata iz dana u dan sve više i više. Iz svih struka, iako dan-danas prednjače "eksperti" iz polja prirodnih znanosti, posebice biokemije i kliničke farmacije i slično.
Isto tako mnogi vole biti nogometni izbornici, jer znaju (i misle da imaju) najbolje rješenje za sve, a još lakše od toga je voditi državu. Svi bi htjeli biti političari, epidemiolozi, infektolozi, znali bi odmah kako riješiti sve probleme, brzo, efikasno, jeftino, odmah. Stručnjak do stručnjaka.
Nije to samo naša nacionalna pojava, toga ima svugdje po svijetu od kada je svijeta, a društvene mreže, pandemija i ostalo samo su malo proširili tu ponudu "svaštarenja", gdje svatko misli da može raditi svašta i gdje mnogi misle da mogu i znaju sve.
Često to (ne)znanje bude i prilično opasno, posebice kada se nastoji utjecati na druge. Nametnuti ideje, stavove, principe, misli, izgleda da je za mnoge to postao modus operandi.
Problem je što se vrlo često pojedini ljudi precjenjuju, misle da mogu puno više napraviti, da znaju puno više od onoga što u biti znaju, i na taj način stvaraju popriličnu zbrku.
Mnogi vrhunski intelektualci, gosti ovogodišnjeg Sa(n)jma knjige u Istri, istaknuli su da društvene mreže mogu biti itekako korisne, ako se upotrebljavaju s mjerom, za širenje kontakata, predstavljanje određenih aktivnosti, sadržaja, ali se nažalost prečesto koriste za pogrešne ciljeve i razloge. Često se to pretvara u ovisnost, ili pak za širenje govora mržnje, neutemeljene kritike, kritiziranje općenito, uhođenje, ili pak za prikaz neke nepostojeće ljubavi… Kada bi bilo mjere u svemu tome, ispunjavale bi na koncu i cilj za koji su osmišljene. No, vrlo se često prekrši svaka mjera.
A kada su u pitanju mjere, nije dobro kada ih ima previše, a niti kada ih ima premalo. Kao niti discipline, a sada, možda više nego ikada ranije, mjere i disciplina idu zajedno. Samo(disciplina) gotovo kao misaona imenica. Gdje svi znaju sve. Zato nam i ide tako dobro.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
