Svi smo podbacili

Jučer je obilježen Međunarodni dan žena. Nedjelja je mnogima neradni dan, pa im se nije dalo baš u nedjelju organizirati nekakve manifestacije, prosvjede, marševe, akcije. Sve je to odrađeno u subotu, a tada je još bilo prohladno i padala je kiša, pa je i ono malo javnih događaja brzo obavljeno, uz skroman doprinos javnosti.

Subotu prijepodne iskoristili su i članovi raznih političkih stranaka da svojim sugrađankama podijele po cvijet i široki, namješteni osmijeh. Dok su u Puli s jedne strane ceste u centru grada žene žurno pohrlile po besplatnu ružu, narcis ili karanfil, s druge strane ceste druge su žene i osviješteni muškarci poručivali da još ima jako puno razloga za borbu koja je započeta prije više od stoljeća.

Nije to bila borba da nas se digne na pijedestal kao kraljice, već borba za ravnopravnost, koliko god to suludo zvučalo. Suludo, jer je uopće apsurdno da su se žene morale boriti da budu priznate kao muškarcima ravnopravna ljudska bića, koja imaju pravo na obrazovanje, rad, jednaku plaću za isto radno mjesto, jednaku mirovinu, koje imaju pravo odlučivati o svom tijelu i životu, koje imaju pravo birati zanimanje baš kao i muškarci, koje imaju pravo na zaštitu od nasilnika, koje imaju pravo biti vlasnice imovine, i tako dalje.

Još luđe je u svemu tome što se ta borba i dan danas vodi. Koliko god prava da su naše prethodnice ostvarile za dobrobit svih nas, mi se, nažalost, i dalje osjećamo neravnopravnima, a to nije bez razloga. Čak dapače, čini nam se kao da ne živimo u suverenoj, demokratskoj republici 21. stoljeća, nego da već dosta vremena opasno klizimo prema novom mračnom srednjem vijeku.

Ništa nismo napravile i osramotile smo sve svoje prethodnice koje su se borile za slobode koje danas uživamo onog trenutka kad smo pristale da nam se pokloni pažnja na dva, tri datuma u godini, jer tako nalaže opća kultura i kalendar. Osramotile smo ih onog trena kad smo od tih političara uzele taj jedan cvjetić umjesto da ih izbombardiramo pitanjima kad nam se već pružila prilika.

Da ih pitamo, primjerice, da li zaista misle da je u redu što je Alojz Tomašević i dalje požeško-slavonski župan, a Nivio Stojnić načelnik Općine Tar-Vabriga, da ih pitaju, na koncu konca, kada će izjednačiti mirovine ženama i muškarcima u našoj zemlji. Svi smo podbacili, svatko na svoj način, neko činjenjem, a netko nečinjenjem, i svaka čast onim divnim izuzecima koji se i dalje svesrdno bore za promjene u kojima će na koncu jednog dana cijelo društvo uživati.

A promjene su nužne, jer nažalost, mnogi još uvijek misle da je Dan žena noć vještica po danu, da je sasvim normalno ženi reći da začepi gubicu, da ju pljusne jer je servirala pretoplu juhu, da joj zabrane da se zaposli, da je sasvim normalno kolegicu s posla pljesnuti po stražnjici ili ju zgrabiti za dojku, a prevelik je broj i onih koji su uvjereni da je svako žensko ne samo prikriveno da.