Sve manje učenika

Škola za život, životna škola, promjene, kurikularne reforme, prestanak učenja faktografskih činjenica napamet, povezivanje gradiva - sve je to dio života školaraca, prosvjetnih djelatnika, a samim time i njihovih obitelji.

No, dolaskom proljeća te predupisa učenika u prvi razred, ponovno su počele priče o tome kako je iz godine u godinu sve manje djece, te da pojedine škole imaju problema sa sve većim viškom nastavnog osoblja, te neki trebaju raditi u nekoliko škola da bi imali punu normu. Posljednjih je dana odjeknula vijest da je prošle škole godine bilo dvadesetak razreda prvašića manje nego godinu dana ranije.

Istina, rađa se sve manje djece, mladi dobivaju stalan posao sve kasnije, iako se, opet nevjerojatno, svugdje traže radnici i premda svugdje nedostaju radnici gotovo pa svih profila - nema tko raditi u dućanima, tvornicama, restoranima, bolnicama, ambulantama, i uzročno-posljedično mladi sve kasnije zasnivaju obitelj i sve kasnije imaju djecu. Sjetimo se samo kako su nekada obitelji bile veće.

Pomislimo samo koliko su se obitelji promijenile iz vremena naših pradjedova, potom djedova i baka, roditelja, nas i generacija nakon. Koliko je nekada bilo ljudi za stolom, koliko je bilo djece više. Nije se imalo puno, ali od kada bi se netko zaposlio, radio bi tu bez ikakvih briga sve do penzije, bez straha da bude tehnološki višak, bez straha od otkaza, postojala je ta sigurnost. I bilo je više djece. Više razreda. Više djelatnika u školama, nije se radila tolika drama što se ide u dvije, tri smjene, što škole nisu baš najbolje opremljene, što kontrolna zadaća nije najavljena. Nije bila hajka na učitelje, prije bi učenike kod kuće dočekala "jedna didaktička".

I nitko nije bio nezadovoljan. Barem ne pretjerano. Onda se odjednom sve promijenilo. Rat, kriza, recesija, mnoštvo uzročno-posljedičnih faktora i činjenica, migracijski procesi, Irska kao obećana zemlja, raseljavanje, zatvaranje tvornica, ljudi bez plaće koji ne mogu u kafiće ili kod frizera pa uzročno-posljedično zatvaranje i tih obrta, pa i smanjivanje broja djece po razredima.

Mlade obitelji, one koje imaju djecu školskog uzrasta, ispraznile su neke dijelove Hrvatske u potrazi za boljim životom, a oni koji su ostali, nemaju tako velike mogućnosti, pa samim time i obitelji su manje brojne. Gdje su ona vremena kada je većina škola radila u dvije smjene i bilo je toliko paralelnih razreda. Škole (uglavnom) modernije nego ikada, a razredi sve manji. Istina, ima i svijetlih primjera i škola koje bilježe porast učenika. Treba se nadati dobrom. Svjetlu na kraju tunela krize i uzročno-posljedičnih poveznica.