Brijuni danas, taj raj na zemlji, ovakvi kakvi su sada, poznatiji su po kazalištu Ulysses, nego po turističkoj ponudi. Većina objekata na otoku koji se najčešće veže uz bivšeg jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza, propada ili su derutni do mjere da elitni gosti tamo ne bi nogom ni kročili, da se o dužem boravku ne govori. Stara slava Brijuna, kao krajnje ekskluzivnog mjesta namijenjenog i turizmu, davno je nestala; ostalo je samo divljenje prema čudima prirode koja nisu ugrozili ni nemar ni nemaštovitost svih onih koji su vodili Nacionalni park sve ove godine.

Pakao u raju

I o Brijunima, nažalost, već se dugo vremena ne bi moglo nešto posebno napisati da tu već devetnaest godina svakog ljeta ne stanuju glumci koji su Kazalište Ulysses svrstali visoko na kazališnu kartu Europe. Ulysses je zapravo fenomen, teatar entuzijasta koji godinama tvrda hrvatska desnica optužuje da badava uživaju na Titovom rajskom otoku, a oni, smješteni u raspadajućem hotelu po uzoru na vojne kasarne, stvaraju čudesne predstave. Tvrđava Minor na Malom Brijunu danas je mjesto koje se ljeti pretvara u festival umjetnosti i kreacije, kroz koju prolaze oni željni vrhunskih kazališnih dostignuća kojima ih Ulysses daruje.

I dok to Ulysses čini gotovo ni iz čega, osim iz talenta i entuzijazma, dojam kada se prođe Brijunima krajnje je depresivan. Nedavno preminuo novinar Denis Kuljiš u jednom od svojim posljednjih tekstova napisao je da je to "pakao u raju". Najkraće, Brijuni su zapušteni. I ne od danas, ne od jučer, već godinama. Nije to stvar lošeg vodstva ove ili neke od prošlih garnitura ljudi koji vode Nacionalni park, to je poraz svih koji su mogli i trebali odlučiti što se zapravo želi s Brijunima.

A ideja je bilo napretek. Čak i potpisa na papire koji su Brijunima garantirali svijetlu budućnost. Svašta se izredalo, od toga da će ovamo doći razvikani svjetski hotelski brendovi koji će tu izgraditi čuda nebeska, do toga da država treba naći sredstva i sama krenuti u obnovu svega što je ostalo. Spominjalo se i da će se Vanga otvoriti turistima kao atrakcija i podsjećanje na jedno staro vrijeme, a luksuzne vile obnoviti kako bi šefovi ili šefice države mogli tu pozivati goste.

Kunu po kunu

Od svega toga nije realizirano ništa. Brijuni su prepušteni daljnjem propadanju, ostali su mjesta kojima zaista nitko, pa ni naša nesposobnost ne može uništiti čarobnu prirodu, ali od nekih vizija kako bi trebali izgledati u 21. stoljeću nema ništa. Paul Kupelweiser koji je ovdje dovodio Thomasa Manna i Jamesa Joycea je zaboravljen, nasreću i talijanski fašisti, a u sjećanju na Broza ostao je muzej koji redovno posjećuju turisti. Ostao je i manji vojni kompleks Peneda, gdje je i apartman u kojem odsjeda predsjednica, ali svega nekoliko dana u godini. Uz napomenu da boravak sama plaća. Ostali rezidencijski objekti iz Titovog vremena zjape prazni, jer sada nije moderno podsjećati na to vrijeme, a istovremeno sa smrću bivšeg predsjednika počeli su umirati i Brijuni. Ostali su samo madraci na rasklimanim krevetima iz njegovog doba.

Zašto su svi digli ruke od Brijuna? Ne svi, doduše. Ostao je Ulysses koji je krenuo od nule, za razliku od startne pozicije Brijuna koji su prije dvadeset godina imali sjajnu priliku da postanu turistički biser, gotovo neusporediv sa svime na Mediteranu. I dok je Ulysses uspio ni iz čega, zahvaljujući samo silnoj želji i talentu onih koji su ga vodili, Brijuni su stagnirali jer oni takvog pokretača nisu imali. Dok je Ulysses, kunu po kunu, uređivao staru tvrđavu, ostali su objekti prepušteni zubu vremena; dok je Ulysses iz godine u godinu promišljao kako dalje, Brijuni su išli korak po korak unatrag.

Luksuzni resort na Brijunima? Nikako. Novi hoteli na Brijunima? Još gore. Povećati broj posjetitelja koji ljeti dolaze na otok? Ni u ludilu. Recept za Brijune nije kompliciran niti ga je teško realizirati. Brijunima treba ambicioznost da se postojeće uredi, da se odmah krene u obnovu jer novca za to ima, samo treba puno rada da se projekti realiziraju. Ako najam električnih automobilčića za jedan dan vožnje košta 1.200 kuna, onda je logično da bi nešto trebalo i ostati. Ni ulaznica na Brijune nije jeftina, kao ni cijene u ono malo ugostiteljskih objekata koji izgledaju kao iz vremena početaka turizma na Jadranu. Novca nakon sezone ostaje, a ako ne ostaje, treba se zaista upitati zbog čega.

(Ne)sklona Vlada

Nedostaje vizije. I to je najveći problem Brijuna. Upravo vizije što i kako sutra, čega, kada već Brijune uspoređujemo s Ulyssesom, u ovom teatru nikada nije nedostajalo. A kulturna politika vlada koje su se mijenjale nije uvijek bila sklona Ulyssesu, dok je na sreću, ova sadašnja s ministricom Ninom Obuljen Koržinek shvatila vrijednost kazališta o kojem se priča u Europi. A o Brijunima se priča samo kao o nevjerojatnom mjestu s nevjerojatnom prirodom i nevjerojatnom zapuštenosti. I kada se danas spomenu Brijuni, asocijacija je Ulysses. Posve opravdano.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast