Sedam i pol tisuća. Ta magična brojka, kakogod okreneš, zvuči primamljivo. Ako imaš 7.500 koza, to nije malo. Nije malo ni isto toliko cipela. Ili košulja. Da ne kažem parfema. Kamoli kuna. Prema službenoj statistici, prosječna neto plaća u državi iznosi gotovo 6.500.

Zato ovih sedam i pol zvuči solidno, visoko, a opet ne i nebeski visoko. Uvijek može bolje. I zato je aktualna predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović, ujedno i kandidatkinja za predsjednicu države na nastupajućim izborima, upravo tu magičnu brojku istaknula kao plaću koju bi trebali primati hrvatski građani. Među njima i nastavnici koji se na ulicama bore za svoj status. To što su u spomenuti državni prosjek, uz blagajnice u trgovačkim centrima, uračunati i menadžeri s više desetaka tisuća kuna primanja, sada nije bitno.

Važna je poruka. "Misli li bilo tko u ovoj dvorani da itko može normalno živjeti s 3.000 kuna plaće, upitala je retorički predsjednica ovog proljeća okupljene u dvorani hotela Esplanade. Odgovor na to pitanje je - da. Mogu, od tolike plaće preživljavaju sve one blagajnice i potplaćene radnice u tekstilnoj industriji, tamo gdje još nije propala. Zato predsjednica smatra da bi plaća u Hrvatskoj trebala biti 7.500 kuna. Iako ona za nju nije odgovorna, niti je neće isplatiti. Kao što Hrvatska nije postala jedna od najbogatijih zemalja svijeta, što je Grabar-Kitarović obećala u prethodnoj predsjedničkoj kampanji.

Njen najozbiljniji protukandidat Zoran Milanović, s druge strane, na skupu u Tvornici kulture u Zagrebu kazao je da ne obećava ništa. "Neću vam obećati veće plaće, niti da će Hrvatska biti jednako bogata kao druge zemlje, ali bit će pristojna, u kojoj će se plaćati razumni porezi", kazao je Milanović, zauzimajući prepoznatljiv drčni frajerski gard koji se u medijima tumači njegovim osebujnim karakterom. On je svoju aroganciju prikazao kao svoju prednost, nazvavši je karakterom. A birači vole ljude s karakterom i stavom, a ne lignje, kao što su nazivali bivšeg predsjednika Ivu Josipovića zato što o mnogočemu nije imao čvrst i jasan stav. Taj je čak i na banalno pitanje koja od dva jela preferira, fileke ili neko drugo, odgovorio da oba voli podjednako. Iako sumnjamo da mu je drugo draže jer znamo da obožava fileke.

Milanović se, međutim, odmah ispravio budući da predsjednik države nema ovlasti da podiže plaće i uvodi poreze. Nešto što bi možda, kad bi postao predsjednik, uveo "čovjek iz naroda", populistički desničarski kandidat Miroslav Škoro koji bi prvo promijenio Ustav i sebe ovlastio da ukida nepoćudne stranke. I tko zna što bi drugo i koga ukinuo kad bi se, avaj, dočepao vlasti.

No, vratimo se magičnoj brojci: 7.500 kuna. Kolinda Grabar-Kitarović nije prva koja je prizvala njenu izbavljujuću moć. Tom je brojkom prilično neuvjerljivo 2016., uoči izvanrednih parlamentarnih izbora, baratao Tomislav Karamarko, tadašnji prvi potpredsjednik Vlade. On je koristio nešto manju brojku: 1.000. Doduše, eura. To, preračunato, iznosi famoznih 7.500 kuna. Ali, nekako je ljepše i poželjnije izgovoriti ovu veću brojku jer 7.500 je, strogo matematički, veće od 1.000. Elem, Karamarko je te 2016. obećao tisuću eura za svaku novorođenu bebu, iako je i krajnjem naivcu bilo jasno da od toga neće biti ništa. I nije bilo. Na koncu, tu je magičnu brojku prekjučer ponovno prizvao premijer Andrej Plenković, obećavši učiteljima povećanje plaće od 18 posto. Kad taj postotak pridodamo nastavničkoj plaći od 6.200 ili 6.400 kuna - eto soma eura. Ko od šale.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast