Sitne duše

Helena Mostarkić Gobbo (Snimio Dejan Štifanić)

Boljih, pametnijih, sretnijih, uspješnijih od nas? Uvijek ih je bilo i bit će. Međutim, malo je onih koji će takvima zapljeskati, koji će im odati priznanje, stisnuti ruku, čestitati. Još je manje pojedinaca koji će se zbog takvih iskreno radovati. Njima je tuđi uspjeh i sreća direktan atak na ego i izaziva sasvim suprotne osjećaje.

Biti jalan, ljubomoran i(li) zavidan disciplina je u kojoj nerijetko polučujemo sjajne rezultate. Kao i sve u životu, i zavist kreće od naizgled sitnica, a temelji za kasniji razvoj postavljaju se u ranom djetinjstvu. Djeca upijaju kao spužve, ali od malih nogu ih se potiče na negativnu kompetitivnost.

Već u vrtiću Marko u svemu mora biti bolji od Ivana, a u školi Lea mora biti bolje ocijenjena od Tine. Njihovi mame i tate moraju biti uspješniji od nekih trećih roditelja. Nije li tako, to postaje prava tragedija sitnih duša. Najprije se o njoj počinje pričati na kavi, zatim u grupama, pa na društvenim mrežama. No, naizgled bezazlen trač može postati vrlo opasan u trenutku kada netko započne klimati nečije radno mjesto ili zadirati u privatni život, a sve to jer nema vlastiti. I tako se unedogled vrtimo u krugu jalnosti.

Zavist može biti prava zaraza i u tome leži tajna njezine besmrtnosti. Dovoljno je samo jednom dopustiti da nas netko uvuče u svoju perspektivu i počne zasipati pitanjima koja djeluju logično, ali pomiješana s emocijama, uskomešaju one duboke ožiljke koje svatko od nas ima, ali im nismo dopustili da zarastu. Tada sami postajemo žrtvama vlastitog jala, pa smišljamo rečenice o kojima nikad ne bismo ni sanjali. "Neka svim susjedima crkne krava, makar ja nikad ne pijem mlijeko".

To je, nažalost, naša realnost. Ljubomorne i beskrupulozne jedinke koje se nisu realizirale kroz vlastiti napredak u bilo kojem pogledu, najsitnije su duše među nama. Izmrvljene. No, njihova lica imaju daleko više slojeva nego što je zamislivo. Onaj prvi svakako je prevučen lažnom ljubaznošću, odglumljenim osmijesima i pokušajem uvlačenja pod kožu. Na prvi pogled, onaj naivno bačen, zavidni ljudi mogu djelovati privlačno, pa čak i umiljato, tek toliko da želimo biti u njihovoj blizini. Manipulatori bez granica od prvog trenutka će pratiti naš potencijalni rast, u kojem god smjeru išao, pomno slušati našu priču da bi kreirali svoju. I sve to istovremeno maštajući da im okrećemo leđa dok nam u njih zabijaju nož, s osmijehom.

Nema osobe koja se nije susrela s ovakvom vrstom ljudi. Od ljepljive mreže ljubomornih osoba može nas spasiti samo intuicija ili iskustvo. Taj nikada dobiveni zlatni kipić za glavnu glumicu ili glumca u filmu našeg života, ostavlja okus pelina u ustima, ali i utjehu da prije ili kasnije ljudi, koji zbog drugih nikada nisu i ne mogu biti sretni, ostaju zauvijek sami. Onaj tko nije sretan zbog naše sreće, ne samo da nam nije prijatelj, nego nije dobar čovjek. Jer njega neće biti ni u trenucima kada se poznaje ljudska veličina, a to su oni u kojima nam život na pladnju donosi samoću, bolest, neimaštinu. U takvim vremenima nam treba rame na koje se možemo osloniti, često i doslovno. Jer tko se s nama nije radovao, još manje će plakati.