U kampanji koja se početkom ovog desetljeća vodila pred referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji jedan od upečatljivijih argumenata protivnika bila je prijetnja da ćemo ulaskom u tu asocijaciju, između ostalog, ostati bez vrhnja i sira na našim tržnica. Sjetit ćete se sigurno toga, jer koliko god bizarno zvučala ta prijetnja da bi Bruxelles možda mogao petljati prste u našu kuhinju i naše gastronomske navike, puno je opipljivije i konkretnije zvučala od svih geopolitičkih prijetnji i izazova. Na koncu se sve to na sreću pokazalo kao hrpa gluposti koje se i inače u raznoraznim kampanjama olako izgovaraju uz opravdanje da će eventualno postizanje cilj opravdati svako upotrjebljeno sredstvo.

Europska unija ne samo da nije satrala domaću proizvodnju vrhnja i sira, već je, naprotiv, pomogla mnogima koji su životarili u tom sektoru da zahvaljujući bespovratnim sredstvima zaokruže nekakvu investiciju, čitavu priču podignu na jednu daleko ozbiljniju razinu, te stvore ozbiljan posao. I ne samo proizvođačima vrhnja i sira, već i maslinarima, vinarima, pršutarima, tartufarima i mnogim drugima koji danas predstavljaju važne karike u lancu proizvodnja hrane i pića i na kojima se temelji priča o lokalnoj gastronomiji kao pokretaču razvoja i motivu dolaska u Istru kao turističku destinaciju. A istraživanja kažu da upravo gastronomski doživljaj vrlo visoko kotira na listi prioriteta koju sačinjavaju današnji turisti prije nego što krenu u odabir mjesta na kojem će provesti godišnji odmor.

Doduše, u ljetnim mjesecima i tijekom špice turističke sezone potraga za autentičnim gastronomskim doživljajem još uvijek vrlo često završava na ćevapčićima s pomfritom ili nekakvoj patagonijskoj lignji, no sve više gostiju dolazi na odmor potkovano informacijama o tome što mogu očekivati od lokalne gastronomije pa mnoga razočarenja koja im priušte domaći ugostitelji ekspresno pronalaze mjesto na društvenim mrežama i služe kao upozorenje drugima. Na internet idu naravno i pohvale jer u današnje vrijeme dijeliti doživljaj gotovo da je jednako važno, nekima vjerojatno i važnije, nego uživati u njemu.

I kao što Europska unija nije uništila mljekare i domaću proizvodnju vrhnja i sira, već je uređenim sustavom i strogim pravila pomogla onima koji se rade i trude da budu još bolji, tako bi, ukoliko doista želimo da naša gastronomija bude još prepoznatljivima i da snažniji doprinos razvoju turizma, i u ugostiteljstvu trebalo na neki način stimulirati i dati vjetar u leđa onima koji na tome rade. Turisti koji ovih dana posjete Istru imaju priliku jesti kod nekog od takvih ugostitelja i u nekom od takvih objekata, jer svi oni koji su u sezoni okretali veliki novac nudeći turistima razne menije bazirane na "domaćoj hrani" odavno su zatvorili vrata i utonuli u zimski san.

Istarsku gastronomsku priču živom održavaju ovi ugostitelji u čijim restoranima gurmani nailaze na otvorena vrata i ljeti kad mjesto često treba rezervirati danima unaprijed, ali i danas kad u sali ponekad nije zauzet nijedan stol. Kao što su uzgajivači istarskog goveda našli ekonomski interes da ponovno krenu u ozbiljniji uzgoj te životinje, tako jasan ekonomski interes u tome da rade cijelu godinu i inzistiraju na svojoj ponudi moraju imati i domaći ugostitelji. U protivnom bi nam se planirani gastronomski bum mogao događati isključivo tijekom nekoliko ljetnih mjeseci, a čitava priča o autohtonoj i domaćoj gastronomskoj ponudi izvan tog razdoblja svesti na svega nekoliko slova.

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo