Recentni ekonomski podaci koji pokazuju da je u Hrvatskoj godišnja stopa inflacije 6,3 posto – s tendencijom daljeg rasta – natjerali su dio sindikalnih središnjica na odlučnije pregovaračke poteze. Umjesto da pristanu na povišice od dva posto, jedanaest sindikata javnih službi traže povišice od četiri posto od početka travnja, uz dodatak od najmanje dva posto dro kraja godine. To pokazuje da i među sindikatima i sindikalcima ima onih koji ne uživaju plodove dvadesetogodišnjeg sjedenja u foteljama gotovo privatnih sindikalnih središnjica, nego su svjesni da njihovi članovi žive od svojih plaća, a ne od obećanja Vlade i PR agencija.

Naravno, za očekivati je da će se uskoro oglasiti i drugi sindikalni lideri sa svojim "popularnim" akcijama. Najprije će se računati koliko košnja mala, srednja i velika uskršnja košarica kojom se računaju cijene prehrambenih artikala koje vjernici konzumiraju za taj blagdan, a potom slijedi kupovanje prvomajskih karanfila i kuhanje graha na javnim površinama kao vrhunac populizma i sposobnosti koju okoštali sindikati mogu ponuditi svom članstvu.

Nema sumnje će uskršnja košarica dobiti golemu medijsku pozornost, kao i grah bez mesa kojim će se častiti gladni umirovljenici. Košarica će nam, kao i svake godine, pokazati kako svi jedemo gulaš, bez specifikacija tko jede meso, tko krumpir, kome idu mrvice sa stola, a kome preostaje da liže tanjure u pučkoj kuhinji.

Šefovi sindikalnih organizacija koji se ne zalažu za konkretna prava, poput povećanja plaća i uvjeta rada, nego nude statistike i karanfile, prvi su zaslužili da dobiju košaricu od svog članstva. Sindikati javnih službi, ovisno o profesijama koje zastupaju, uvijek dobiju nešto što im pripada, dok je za neke sindikate, poput onog koji se naziva novinarskim, posve očito da nemaju nikakvih uspjeha u svom poslu.

U vremenima visoke inflacije, straha zbog porasta nezaposlenosti i poskupljenja osnovnih životnih namirnica, osnovni posao sindikata trebao bi biti traženje dostojanstvenog života za svoje članove i sve građane u cjelini. Ako su francuski "žuti prsluci" mjesecima prosvjedovali zbog cijena goriva koje nije bilo ni blizu današnjima, te vidimo li u gotovo svim zemljama zapadne demokracije da su sindikalne središnjice u fokusu borbe za održivi život, nevjerojatno je da u Hrvatskoj traju samo salonske rasprave o dva ili četiri posto povišice za javne službe.

Radnici u privatnom sektoru, koji su najugroženiji i čijim sudbinama upravljaju profita gladni vlasnici, na sindikate gotovo i ne mogu računati. Posebice ako riječ štrajk, prosvjed, industrijska akcija ili borba za radnička prava nešto što "nije zgodno" spominjati. Oni mogu zabiti glavu u košaricu i omirisati uskršnju šunku svog poslodavca.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast