Samo da nije "ono"

Nekada, kada je određeni pojedinac bio bolestan, to se ticalo samo njega i njegove najuže obitelji, sada je to postalo pitanje puno šire zajednice, i sve dakako zanima od čega ta osoba boluje. Kašlje li? Šmrca? Kiše? Hmm, da nije…

Ako nije "ono", ono sićušno zlo koje je pretvorilo svijet u taoce neizvjesne budućnosti, onda vrlo važno, više-manje, nije niti toliko važno, glavno je samo da nije "ono".

I dok su se nekada pojedinci junački hvalili da rade i s 39 temperature, sada, ako netko samo na trenutak zakašlje, makar se tek zagrcnuo, automatski postaje opća opasnost, nešto što treba izbjeći čim prije. Više nije preporučljivo utjeloviti superjunaka koji radi bolestan.

Isto tako, dok su se nekada s puno zavisti gledale fotografije s dalekih, egzotičnih putovanja koje su pojedinci objavljivali na društvenim mrežama - jer, ako nešto nije tamo objavljeno, nije se ni dogodilo, sada, u očima mnogih ti "putnici" odmah postaju opasnost, jer tko zna koncentraciju virusa, koliko toga ima u određenim zemljama i nikad se ne zna. Bolje spriječiti nego liječiti. A lijeka nema. Sve je stvar…sreće? Ili ne?

Na isti način, dok su se neki do ne tako davno hvalili izlascima, partijima, plesovima, velikim društvom, sada urbi et orbi objavljuju da su stalno kući, da eventualno oidu malo prošetati u vrijeme kada nema puno ljudi. Svi odjednom vode miran, obiteljski život, pa neće valjda kao kontakte navoditi i zabranjene "izlete"!

Kako je davno rekao poznati talijanski dramaturg Luigi Pirandello, svi su postali jedan, nijedan, sto tisuća i vremena su se uvelike promijenila. Dugoročna planiranja, putovanja, investicije, okupljanja, sve to čeka neke bolje dane i neke bolje prilike i situacije. Roditelji su sada najviše zaokupljeni školskom situacijom, odnosno time hoće li škola stvarno početi uživo.

Mnogi poslovi postali su online, zasigurno će, dakako ne preko noći nego kroz jedno duže vremensko razdoblje, i mnogi poslovi nestati, ili se skroz promijeniti, a isto tako i percepcija onoga što je važno.

No, postoji dio ljudi koji i dalje recimo "normalno" funkcionira, ističući da ne čitaju vijesti, da ne žele biti informirani, dok drugi dio ljudi čita i previše vijesti, traži i skida sve moguće informacije o tom sićušnom zlu. I sve ostale bolesti postale su nebitne, odjednom, čas bi se svi cijepili, čas bi čekali da vide je li to sigurno, čas bi se prepustili panici, čas bi sve negirali.

Naravno, i dalje raznim sredstvima modernog komuniciranje kruže poruke o "sprječavanju" štete. I nakon toliko mjeseci prisutne su poruke poput "piti puno tople vode", "(ne)izlagat se suncu", "trčati", "mirovati", "jesti kurkumu i aroniju". Što je najžalosnije, takve poruke prosljeđuju i ljudi "s nekim školama". O tempora, o mores!