Postupci koje vladajuća koalicija poduzima u gradu Zagrebu, dakle u najmanje četvrtini Hrvatske ako se uzme u obzir broj stanovnika, važni su za cijelu naciju. Posebice za gradove i mjesta gdje platforma Možemo!, sastavljena od malih stranaka i dojučerašnjih aktivista koji su uskočili s ulice u fotelje može doći na jednake ili slične zamisli kakve provode zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević. Šest mjeseci koliko Zagrebom – uz pomoć SDP-a čiji se lokalni šef Viktor Gotovac od njih sve snažnije ograđuje – pokazalo se da je jedina uspjela mjera smanjivanje broja gradskih ureda i pročelnika, dok problemi koji bodu oči javnost, od komunalnog otpada do žičare, još nisu ni blizu rješenja.

Ali, zato su Tomašević i drugovi načinili dva poteza koji pokazuju kamo ide njihov salonski zeleno-lijevi revolucionarni režim. Jedan je oduzimanje prava roditelja-odgajatelja u ekspresnom roku, bez da im se ponudi otpremnina, radno mjesto, besplatni vrtić ili popust na režije koje plaćaju Zagrebačkom holdingu kako bi se ti ljudi – jer riječ je o ljudima – mogli lakše snaći nakon Tomaševićeve kletve dao bog da imaju, a onda nemaju.

Još drastičniji je primjer najave 500 do 700 otkaza u Zagrebačkom holdingu, koji se ne odnose samo na uhljebe koje je doveo pokojni Milan Banić, nego i na, kako je pobrojala Katarina Peović iz Radničke fronte, na čistačice, vozače i druge koji imaju slabe plaće, pa će im i otpremnine biti skromne. Bešćutna rečenica Tomislava Tomaševića da bi pojedini rukovoditelji ili holdinški menadžeri mogli dobiti ponudu za rad u Ćistoći doista podsjeća na stara olovna vremena u kojima su partijski moćnici s uskim kravatama ljudima određivali sudbine.

Doduše, moglo bi se i uzvratiti – ako su menadžeri sposobni za rad u Ćistoći, onda su i vozači ženskih pony bicikala sposobni biti gradonačelnici. Prve je birala neka natječajna komisija i imaju svoja radna prava, a druge birači, pa imaju svoja prava odlučivanja u okvirima zakonskih propisa.

Primjer Tomislava Tomaševića, zapravo, da se poslužimo retorikom salonske ljevice, podsjeća na izrijeku Vladimira Uljanovića Lenjina da "svaka kuharica može postati predsjednik države". Doista, u glavnom gradu, gdje se uvodi postbandićevska revolucionarna pravda pod izlikom da nema novca, birači nisu dobili sve što su mogli, pa čak ni u obećanjima tvrtke Možemo! koja je bila puna brige za ljude, socijalna pitanja i okoliš. Trenutno Možemo! preko javnih natječaja uhljebljuje svoje i pokušava izbaciti Bandićeve. Možda bi bilo efikasnije da su za koalicijske partnere u Zagrebu uzeli Stranku rada i solidarnosti. Oni znaju kako se dijeli plijen i nema SDP-ovske nedoumice.

Zagrebačka gradska vlast pokazuje da nije dovoljno biti revolucionar s biciklom. Treba znati i gume napumpati.

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo