Ratujemo i u 2020. godini, sami sa sobom i svojom prošlošću

Đoković i Kolec (Foto: Facebook)

Ne volim pisati postove. Iskreno, nekako nemam vremena za njih. Ne volim ni politiku. Zapravo, apolitičan sam i ne inspiriraju me takve teme. Međutim, nepojmljivo mi je da se u trenutku kada mladi napuštaju zemlju, kada profesori i umirovljenici kopaju po kantama smeća tražeći plastične boce da bi i na takav način osigurali svoju egzistenciju, ovdje, u Hrvatskoj, raspravlja o partizanima, ustašama i četnicima, o lijevima i desnima. Mi ratujemo i u 2020. godini, sami sa sobom i svojom prošlošću.

I sve to ostavim po strani jer sam jedan od onih koji se maknuo, otišao trbuhom za kruhom, nemajući izbora, ostavljajući ovdje sve ono sto sam volio i što me ispunjavalo.

Ne bih niti sada pisao ovaj post ,ali...

Ne mogu podnijeti nepravdu, ne mogu podnijeti da neki medijski izaslanici i kojekakvi prodani bijednici uzimaju u usta nekog tko je prije svega ČOVJEK, a tek onda ŠAMPION!

Naručena pisanja i prozivanja od ljudi koji su doticaj sa sportom možda imali samo na satu tjelesne i zdravstvene kulture, probudio je u meni neki revolt i potrebu da napišem par riječi o čovjeku kojeg sam upoznao.

Činjenica je da živimo u iskrivljenom vremenu, gdje su ranije vrijednosti definitivno izgubile svoj značaj, gdje je laž zamijenila istinu i samo je važno kako to plasirati u masu.

I u svom tom iskrivljenom vremenu, imao sam privilegiju, čast i zadovoljstvo upoznati istinskoga čovjeka kreiranog upravo od zaboravljenih ljudskih vrijednosti - Novaka Đokovića.

Nitko ne zna, tko nije imao takvo iskustvo, kako je sresti nekog “svog“ tisuće i tisuće kilometara daleko od doma i svoje zemlje. Sresti nekog tko je toliko toga postigao, osvojio, a nije zaboravio ono primarno, biti ČOVJEK!

I sada kada vidim i čujem osude potkupljenih novinara ili pokvarenih političara koji u cilju osvajanja svojih poena pljuju po takvome ČOVJEKU i ŠAMPIONU, postaje mi kristalno jasno u kakvom društvu živimo. Koliko god bilo bolno pitam se može li niže od ovoga...

Pišu i sude, pljuju, i to ljudi koji ne znaju što je odricanje, bol, žrtva koju nosi vrhunski sport, pljuju ljudi koji ne znaju koliko je teško doći do vrha i još teže tamo ostati. A upravo on dugo vremena stoji na vrhu, ali ne samo kao šampion, već kao čovjek, što je puno važnije.

I zato, tog dana u dalekom Rio de Janeiro 2016., njegove izgovorene riječi u našem neformalnom razgovoru imaju puno dublje značenje od same slike.

“Brate moj, pa mi pričamo isti jezik, nikada od toga nećemo pobjeći, koliko god nas drugi htjeli podijeliti...“

Novak Đoković, olimpijsko selo, 2016. godina.