Jednim se aktom Grad odrekao Saida Muaremija Muje, kojeg je s golubovima po cijelom tijelu fotografirao valjda svatko tko je ikada navratio u Pulu. Toliko je precizan taj akt da cilja točno na određenu osobu. Umjesto da Mujo postane živi gradski spomenik, oni ga pretvaraju u živog gradskog mrtvaca

Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj, bolno je precizno retoričko pitanje koje je u svojoj pjesmi postavio srpski pjesnik Branko Miljković, koji je svoj kratki život skončao u Zagrebu. Sloboda, ta fatamorgana za kojom žeđamo, sve nam je udaljenija što je više zazivamo. Srećom, birokracija je tu da nas prizemlji, da nam ukaže na pravi put, da nas nauči lijepom, kulturnom, civiliziranom ponašanju. Jer bez nje bili bismo izgubljeni poput pijeska u pustinjskoj oluji, u potrazi za slobodom koja ne postoji. Naravno, nisu naši birokrati tako pjesnički raspoloženi. Oni sve rješavaju po kratkom postupku - zabranama. Ne znaju drugačije.

Birokratski precizno

Grad Pula nam je to lijepo dao do znanja. Napisali su gradski službenici novi komunalni red koji nam štošta zabranjuje. Zabranjuje da na javnim mjestima ispijamo alkoholna pića, da hranimo ptice, pse, mačke i ostale životinje, da sušimo veš na tiramolima. Birokratski precizno. Nema više mjesta za našu slobodnu procjenu što je prihvatljivo ponašanje, a što prelazi tu imaginarnu granicu. Primjera radi, jednim se aktom Grad odrekao Saida Muaremija Muje, kojeg je s golubovima po cijelom tijelu fotografirao valjda svatko tko je ikada navratio u Pulu. Toliko je precizan taj akt da cilja točno na određenu osobu. Umjesto da Mujo postane živi gradski spomenik, oni ga pretvaraju u živog gradskog mrtvaca.

Kako svaki birokratski akt ima i svoju apsurdnu stranu izobličenog lica, tako i novi komunalni red slijedi tu praksu. Jer kako drugačije nego apsurdom nazvati ono što je u praksi neizvedivo, ali je, eto, propisano. Naravno da se čovjek, vođen zdravom logikom, upita kako će se, recimo, provoditi zabrana ispijanja alkohola na javnim mjestima u noćnim satima kada komunalni redari, koji bi trebali u praksi provoditi komunalni red, odnosno kažnjavati prekršitelje, rade do 22 sata. I onda slijedi vrhunac u vidu pojašnjenja Grada čemu takva neprovediva zabrana. "Uvođenje ove odredbe (o zabrani konzumiranja alkohola na javnim mjestima op. n.) prvenstveno je edukativnog karaktera te je osnovni cilj ukazati kako je takvo ponašanje neprimjereno i neprihvatljivo u našem gradu." Ne mogu ni zamisliti kako bi to izgledalo kada bi klinci u Titovom parku sa sobom, uz boce vina, piva, pokoje žestice, nosili i komunalni red pa njegovu ideju, kao da je riječ o političkom manifestu ili religijskoj knjizi, pronosili onima koji se usude otvoriti te boce. Ili da ti isti klinci, prije no što uopće izađu u noćni život, proučavaju gradski akt i iz njega uče što je to za gradske oce prihvatljivo ponašanje. Jer nije jasno kako drugačije gradski službenici zamišljaju edukaciju, budući da komunalni redari u sitne noćne sate mogu samo sanjati o njoj i pritom eventualno, ako pričaju u snu, to podijeliti sa svojim životnim partnerom. Očito je gradska uprava pobrkala lončiće, upotrijebila krive riječi. Naime, vlast nije tu da educira, već da informira.

Postavljanje granica

Uostalom, kakva je to zabrana koja ima svrhu educirati? Ili si zabranio ili nisi. Tko će te sutra ozbiljno shvatiti kada kažeš: "U redu, vi otvarajte svoje boce alkohola na javnim mjestima, ali znajte da je to zabranjeno i da nije u redu, da je to za Grad neprimjereno i neprihvatljivo." No, oni misle da trebaju i moraju postavljati granice u društvu, da je ta sloboda, koja kao da je, prema njihovim tanašno uskim vidicima, biblijska zvijer koju valja pripitomiti, staviti u neke zamišljene okvire, ono što će njih sutra koštati ostanka na vlasti. Zato izmišljaju kojekakve tričarije ne bi li opravdali svoje postojanje i produžili svoj vijek trajanja u gradskoj palači za još koju godinu.

A što tek reći na potpuno suludu zabranu vješanja rublja između zgrada? Kao da su se ugledali na Saparmurata Nijazova ili nekog drugog iz plejade suludih diktatora. Što im smeta veš koji visi s tiramola? Prvo se pojavila priča da je to odredba koju smo povukli iz Europske unije. No, to uopće nije istina, ovo je čisto pulska, splitska, umaška izmišljotina. Pokazalo se u niz primjera da političari ne poboljšavaju svijet, oni ga unazađuju. Njihova potpuna otuđenost od stvarnosti dovodi do ovakvih akata. Oni ni ne znaju što propisuju jer ih to jednostavno ne dira, oni to neće osjetiti na vlastitoj koži. Tako je Hrvatska svojedobno uvela sustav za kontrolu sigurnosti hrane (HACCP) pozivajući se na tekovine Europske unije. Otada na šankovima oštarija više nema pršuta, sira i ostalih dobrota. Zabranilo ih. Kazne su visoke i ugostitelji ne žele riskirati. U Italiji je takvo što nezamislivo, pršuti tamo ne samo da se režu na šanku, nego vise posvuda po oštarijama, ogromne mortadele kotrljaju se među bukaletama, koluti sireva služe kao podmetači za čaše vina. Pitam se gdje je ta Italija, je li mi nešto promaklo pa ona nije više dio EU-a? Ista stvar je u Španjolskoj i drugim mediteranskim državama. Zašto se jedino mi pravimo pametni i uvodima stroga pravila koja nemaju nikakvo uporište u ljepoti uživanja u životu? Zar nam zaista birokracija mora govoriti kako ćemo živjeti?

Tako je i s tiramolima. Kome bi moglo smetati da ja vješam svoje rublje između dviju zgrada u starom gradu? Bi li ga kolpalo kad bi ugledao moje malene gaće ili probušene čarape na štriku? Možda bi me tužio za duševnu bol? Ne vjerujem da su se Puljani ugledali na političare pa da se bahate tužbama za svaku česticu prašine koja im upadne u oko i povrijedi njihovu krhku dušicu. Nisu se ugledali na njih, ali su dopustili da ih politika uškopi.

Preko nišana

Gradska bi uprava jednom doista, ali doista trebala provesti savjetovanje s građanima. I ne na sve primjedbe odgovarati isto, kao da iza tih prijedloga ne stoje imena i prezimena. Jer im se onda možda ne bi događali ovakvi komunalni redovi. Ali oni ne znaju drugačije. Da znaju, ne bi sjedili u gradskoj upravi i rješavali sve preko nišana, bez da žrtvi gledaju u oči.

A što se tiče slobode, ona ostaje u domeni fantazmagorije, laži i opsjene da je u bivšem sistemu uopće nije bilo, pa je slijedom toga, eto, sada svakako ima. Sistemi su uvijek isti. Ne sjećam se da je od 90-ih naovamo u ovoj državi ili gradu ukinuta neka zabrana, kazna, prijekor. Naprotiv, sve se samo nadograđuje, pooštrava. Kao da tome nema kraja. Sutra će nas pred zgradama dočekivati komunalni redari, gledati nam nokte, prolaziti prstima kroz kosu, dizati očne kapke, viriti u usnu šupljinu, hvatati za jezik, opipavati mošnje, a sve ne bi li precizno utvrdili jesmo li danas dovoljno dobri građani da se možemo kretati Pulom.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast