Priklali nas apartmani

Ma kakvi pusti Parizi i Barcelone. Ovo je palanka. To valja pojasniti SDP-ovki Sanji Radolović koja predlaže rješenja po uzoru na te velegrade. Jer, smatra ona, ubija nas privatni smještaj. Priklali nam ti apartmani turističko zlatno tele.

Ajde prvo da razjasnimo da, primjerice, Barcelonu godišnje posjeti više od 30 milijuna turista, a čitavu Hrvatsku manje od 20 milijuna.

Dakle, da sve naše turiste naguramo u tu Barcelonu, oni bi plakali od muke, tražili bi glavu nekog svog Cappellija i skalpirali je odmah. Već to je dovoljno da uvidimo da kopiranje bilo kakvih rješenja velikih turističkih destinacija nema nikakvog smisla. Razlike su ogromne. Zato ovdje nema copy/pastea, nema prepisivanja i zavirivanja u tuđe zadaće, nego valja nešto i sam smisliti.

Sanja Radolović bi ograničila broj apartmana u centrima gradova, jer je, pogađate, čula da su takvu mjeru uveli u Parizu i Barceloni. Centri tih gradova su neusporedivi s, primjerice, strogim središtem Pule, koje, čak i da vam je živahnost kretanja slična pužu, možete obići u pola sata. Uostalom, što bismo dobili time kad bismo ograničili broj apartmana u centrima hrvatskih gradova?

Pitanje je to koje ostaje visjeti u zraku. Zašto bi stanovnici centara bili diskriminirani u odnosu na ostale? Zašto bi to njihovo bivstvovanje u srcima gradova trebalo kažnjavati? Pretpostavka je da je strelica Radolović bila odapeta prema mešetarima, prema onima koji jeftino kupuju nekretnine, donekle ih obnove i onda čekaju pravi trenutak da ih stave na tržište kao apartmane. Ali taj kukolj, ako ga se uopće može tako nazvati, treba rješavati tako da se ne zadire u prava ostalih građana.

Jasno je i da velike hotelske kuće vode rat protiv privatnog smještaja. Da se njih pita, oni ne bi dopustili ni postavljanje kućica za pse u kortama jer u tome vide potencijalnu opasnost od nelojalne konkurencije. Odavno je poznato da velike turističke firme žele preuzeti i preuzimaju upravljanje destinacijama. To čine sve otvorenije. Više ne lijepe zvjezdice samo na svoje hotele, nego i na gradove. Oni bi da čitava država bude resort, da oni imaju ekskluzivna prava na sve goste. Zato preko politike guraju svoje zamisli, želje. A jedna od njih je limitiranje već dugo im omraženog privatnog smještaja.

Možda Radolović nije na strani hotelijera, ali je njen prijedlog pun previše općenitih mjesta. Em je, kaže, potrebno ograničiti cijene, em negdje smjestiti podstanare, em poboljšati gastronomsku ponudu, em zadovoljiti srednju klasu, em ulagati u povećanje kvalitete. Samo što nije rekla da bi u svakom gradu trebalo posaditi barem jednu šljivu. Čisto da se nađe. To bi joj zapravo bio i najkonkretniji prijedlog.

Jer drugog rješenja zasad i nema na vidiku. Problem izgleda zamršen kao svijet izvan akvarija za zlatnu ribicu. Privatni iznajmljivači su za nekoga turistički ološ, za drugoga tek amateri u turizmu koji pokušavaju zaraditi koju pinkicu sa strane. Treba li zbog toga mijenjati zakone, dijeliti gradove na zone, ulaziti u kuće, stanove, na silu regulirati cijene, kažnjavati one koji nedovoljno ulažu? Ako su to učinili u Parizu, što ne bismo i mi. Tako je govorila Sanja Radolović…