“Dobro veče, Hrvatska. To su te reči. Treba li veće od njih?”, tako je Đorđe Balašević otvorio svoj koncert u Areni prije dva desetljeća.

“Deset godina, dragi moji, kao stari gladijator da se vratim u Arenu, sa svim ožiljcima od vremena koje je prošlo. Neki bi hteli da me vide poraženog, ali, dok je meni vas… Dok sam adresirao te neke pesme iz daleka, znao sam da će stići do vas.”

Tada je prvi put došao s putovnicom alias pasošem i godinama nakon je govorio o tom koncertu.

“Glavna priča oko koncerata je, znaš, koji je bio najbolji, gde je bio najposećeniji, to stvarno nema nikakve veze. Ja ne znam, ne raspitujem se o tim stvarima, ali Pula mi je uvek bila važna i o tome bih mogao da te davim i da ti pričam više nego što tvoj telefon može da podnese”, izjavio je povodom posljednjeg koncerta u Puli, 2019. godine.

“I u kazalištu smo bili, i u toj dvorani gde je direktor bio Boško Obradović, moj stari gari - idejni vođa Atomskog Skloništa, za ove mlađe koji na svoju sramotu to ne znaju. O Puli ima strašnih fazona, ima za Sergia Blažića Đosera, koji je bio moj brat po pjesmi, kako smo se mi zvali... Ma, ja bih voleo da svake godine dođem u Pulu, al’ iz nekog vaspitanja, kao… Za tri godine kada dođem, biću kao ovi Nemci turisti, za prvom grupom ću krenuti da se i ja slikam kod Koloseuma, neću znati ni zašto sam došao, pogotovo kad krenu ove pesme sa milion reči.”

On je bio naš ambasador, svima prva asocijacija na Novi Sad. Netko oko koga će se svi složiti. Netko od koga su se svi svugdje oprostili, i to vrlo lično, autentično, emotivno, oponašajući njegov šeretski stil. Čak i oni koji su ga za života, blago rečeno, spočitavali; čak ni oni najgori, što ne vole malvaziju, nisu se usudili reći koju lošu riječ, jer su znali da im to nitko ne bi oprostio.

On je bio nedodirljiv i besmrtan u našim glavama, jer je oduvijek bio tu, artikulirao sve što se oko nas događalo, i mislili smo da će biti tu dovijeka, kao što djeca misle za svoje roditelje. On i jeste bio roditeljska figura koja objašnjava ružni svijet odraslih i prepričava dogodovštine previše uzbudljive da bi se tebi dogodile, a dovoljno stvarne da im povjeruješ. On je bio netko o kome je i dalje teško govoriti u prošlom vremenu.

Nisam od njegovih zagriženih fanova, niti ću se sada, kada ga nema, praviti da to jesam, dijeliti njegove pjesme uz kvazi lične anegdote. Ljubavi iz njegovih pjesama nisu nešto što sam doživjela, a ni priče mojih prijateljica nisu naročito balaševićevske. Ipak, pjesme nad kojima bih se najviše zamislila jesu one tokom kojih bi Đole napravio bolnu grimasu ili se zagledao u daljinu kao da gleda u budućnost. Možda mi je zato, od svih njegovih nadimaka, nije bio omiljen ni panonski mornar niti vječni dječak, nego baš vještac jer - Sve što peva pogodi, uvek se tako dogodi.

Balaševića su oduvijek svi obožavali. Osim, priznajem, mene. Prije no me razapnete, želim reći da su moji osjećaji prema njegovoj muzici bili daleko od negativnih. Ja je, naprosto, nisam osjećala iako sam mu se divila. Bio mi je zabavan, duhovit, šarmantan, šarlatan, ali najpre mudar. Ipak, nisam mogla reći da ga osjećam ispod kože, iako sam željela; njega je bilo tako lako voljeti.

Isprva sam se zbog toga osjećala krivom, jer kako to da samo ja ne rezoniram s muzikom, pobogu, Đorđa Balaševića. Potom sam se umirila uvjerenjem da ću ga sigurno jednom razumjeti, kad za to dođe vrijeme, što god to značilo. Ali jednom sigurno hoću - govorila sam si to i kad sam se prvi put zaljubila, pa mi je taj prvi poslao Portret mog života, rekavši da osjeća svaku riječ te pjesme. I ja sam mudro klimala glavom i preslušavala sve dok je nisam naučila napamet - i opet ništa. Potom su došle prve ozbiljne proslave, kad smo glumili odrasle. Svi bi uglas pjevali, naravno, Đoletove pjesme, a ja bih proklinjala dan kad su me operirali od emocija.

U želji da me riješi osjećaja krivnje, prijateljica mi je tutnula u ruke njegovu knjigu Jedan od onih života. “ Kad sam joj sutradan vratila knjigu, ne znam koja od nas dvije je bila više razočarana.

Pokušaj ko-zna-koji na fakultetu, ćale mi je govorio o svojim studentskim danima, kako se umeo zapiti s Đoletom, pa bi mu ovaj rekao - Nema veze, ni ja nisam završio studije. Što je od toga bilo istina, i dalje ne znam, ali bar mi je bio za koljeno bliže.        Priče o Balaševiću su se s vremenom samo nizale, legenda kaže da ni najelokventniji ne bi prozborili više od "Može slika?", kad im se posreći da ga sretnu. Sve te priče bile su nečije, tuđe; ja napunih 25 u veljači ove godine i stara utjeha da će Đole ušetati u moj život postajala je sve manje vjerojatna.

Taj mjesec imao je još jedan bitan datum, istina, mnogo manje lijep - 19.2. Tada se, nakon najljepših godinu dana u Puli, protivno svojoj volji vraćam u Srbiju - sve detaljno objašnjeno u jednom od prethodnih brojeva ovog lista. Padam na kauč svoje mame, slomljena srca što poslije četvrt stoljeća provedenog na Zemlji, bez posla i prebijene pare, mogu diplome i certifikate okačiti mački o rep. Jedini plan u tom trenutku bio je, posve dramatično, da si dam vremena na tom kauču da odbolujem svoje, a snaga će mi već pasti s neba, kako to obično biva.

U tom mom sebičluku i infantilnosti i naizgled srušenom svijetu, majka mi s ulaznih vrata skrušeno dobacuje: “Umro je Đorđe Balašević. Od korone.” Iskreno iznenađena, ali nedovoljno empatično, pitam: “Ma da?” Počeh na trenutak da prebirem po sjećanju, ali nikakve anegdote nije bilo da je evociram, pa nastavih da vrtim kanale na TV-u.

Krenule su vijesti odasvud, kaotično. Krenuli su i svi moji prijatelji iz Novog Sada dijeliti uspomene i njegove pjesme. Onda, krenuli su i moji prijatelji iz Pule dijeliti to isto, sjećati se koncerata iz Arene i govoriti kao da su ga poznavali. U tom trenutku, nisam mogla napraviti razliku između prijatelja odavde i odande, svi su ga osjećali jednako. Vraćam pogled na TV.

Najednom, stani. Znam ovu pjesmu, to je neka Đoletova, ali znam i ovaj ambijent. To je željeznička stanica. U Puli? Ma daj, pojačaj, kako to… Uvodne riječi te pjesme znala sam napamet, no nikad mi nisu bile od pretjeranog značaja. Na stanici u Puli pod vrelim suncem leta / Sam čekao autobus i svirao gitaru…

Onima koji ga poznaju bolje i vole više, ovo će zvučati smiješno i banalno, ali tada, to je samo meni jasno, to je bio Đoletov i moj momenat, njegove riječi koje su došle baš kad mi je trebalo: kad je on otišao s ovog svijeta, kad sam ja došla u privremeno zaboravljeni; kad sam mislila da se meni srušio svijet, kad se oko njega zaista srušio. Tad mi je pokazao da je nekada bio tamo gdje sam i ja bila, da ga ljudi koje volim - vole, i da njegovo pravilo da granice ne postoje, važi i za mene.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast