Pričajmo o bitnom

Kasni noćni sati. Subota. Kafić u centru grada. Druženje s Nizozemcima koji su došli na dvodnevni izlet u Pulu. Njih tridesetak, svi su stariji od 40 godina, samo jedan ima 26. I samo jedan od njih ima žarku želju gledati finalnu večer Eurosonga, i u tome su ga svi ostali zdušno podržali. Jedan od njih priznaje mi da mu se nizozemski kandidat i njegova pjesma ne sviđaju, ali, kaže, mora mu priznati da uspijeva u nečemu u čemu on ne bi uspio i odaje mu dužno poštovanje.

Kiša je ponovo počela padati. Jedan se Puljanin iz našeg društva s nevjericom vraća od najmlađeg Nizozemca i govori nam da taj 26-godišnjak ne zna što je Burski rat. Stariji Nizozemac se smješka i odgovara da njihov najmlađi kolega nije volio školu, ali da su zato oni tu da ga nauče svemu što je važno, pa ako treba i o takvim temama.

- Mlađi moraju znati da su se ratovi vodili, da su se zločini događali i da je svaki rat zlo. Jedino tako ćemo spriječiti da neke nove budale ne postanu rasisti ili da ne počne neki novi rat. Nego, da vas pitam, je li ovo vrijeme normalno za vašu regiju u ovom trenutku?, pita nas vrlo ozbiljno i na to se razgovoru odmah priključuju i drugi Nizozemci.

Njih klimatske promjene jako zabrinjavaju, i s velikom su pozornošću slušali koje smo klimatske promijene mi primijetili u svom podneblju. O tome bi mogli pričati satima, kao i, uostalom, velika većina stanovnika drugih zemalja.

- Mi moramo sada, u ovom trenutku, početi mijenjati stvari, moramo ozbiljno razmišljati o ovome što nam se događa. Detektirati što radimo loše i odmah početi to mijenjati, jer inače nismo fer. Nismo fer prema samima sebi, a pogotovo prema djeci. Uopće ne mislimo na njih, ako sada ozbiljno ne raspravljamo o klimatskim promjenama jer one utječu na baš svaki segment našeg svakodnevnog života. Ako ništa ne promijenimo, ovako možemo nastaviti još koju godinu eventualno, a onda je gotovo, neće nas više niti biti, kaže mi ozbiljno moj 52-godišnji sugovornik.

Za to vrijeme naš je Puležan prešao s Burskih ratova na pitanje Bleiburga…

- Imate predivan grad, jako, jako lijep grad. Sada sam ga prvi put vidio, ali volio bih opet doći, možda već ovog ljeta. Ali vidio sam da je obala dosta nisko u odnosu na more. Ne bojite se poplava zbog podizanja razine mora ili slično?, pita me moj sugovornik.

Ne znam što da mu odgovorim. Što da mu kažem? Kako da mu kažem da kod nas otvaranjem takve teme u društvu riskirate da budete ismijani, da vas proglase da vjerujete u nekakve sulude teorije zavjere, da će vas pokušati uvjeriti da mi nismo ni Venecija ni Nizozemska i da se te stvari događaju negdje drugdje, a ne u našoj Nigdjezemskoj Hrvatskoj? Tako je to u uređenim europskim zemljama koje su odavno jasno raščistile sa svojom prošlošću, u kojoj država građanima nije tamnica, lopov ili neprijatelj, u kojoj se većina građana ne mora svakodnevno grčevito boriti za koricu kruha. U njihovu je zemlju budućnost već odavno stigla. U našu će zemlju možda ta budućnost konačno stići kada javno počnemo razgovarati o bitnim stvarima, a sve nebitno ostavimo za obiteljske kružoke.