Poslodavci shvatili, plaće rastu

Ilustracija

Nedostatak radne snage u određenim sektorima nacionalnog gospodarstva i tržišna konkurencija napokon su nagnali poslodavce da posegnu za jedinim efikasnim potezom – povećanjem plaća radnicima. U prehrambenoj industriji, turizmu i trgovini plaće rastu od pet do trideset posto pa će ono što je jučer bilo nezamislivo postati stvarnost, jer barem u tim sektorima radne snage nedostaje u tolikoj mjeri da su i privatni i državni poslodavci morali posegnuti u vlastitu blagajnu.

Od državnih tvrtki, odnosno onima koje su čudom izbjegle tajkunizaciju i privatizaciju, to se odnosi na Podravku i pripadajuću rovinjsku Mirnu gdje će plaće od početka ožujka porasti između 350 i 800 kuna. U turističkom sektoru prednjači Valamar Riviera gdje bi pomoćni radnici i sobarice trebale imati 750 do 1.100 eura neto plaće, recepcionari 1600 eura, a predviđaju se i bonusi i dodatne nagrade. Za Istru je zanimljiva i poslovna politika Plave lagune, gdje se plaće dižu za 5,5 posto, dok će se u sezoni isplaćivati i tisuću kuna neoporezive nagrade po radniku.

Veće plaće svojim djelatnicima najavljuju i trgovački lanci, počevši od onog najvećeg – a njima uz borbu da im radnici prestankom korone ne odu u inozemstvu slijedi i žestoka utakmica s konkurencijom. Neki su već sami smanjili PDV – iako Vladina odluka na sniženje PDV-a na neke cijene hrane vrijedi od 1. travnja – ali treba vidjeti što je od toga marketinški trik, a što realnost koja se osjeti u novčaniku.

Jasno je da bi zaposlenima i njihovim obiteljima povećanje plaće, isplaćivanje neoporezivih naknada i bonusa trebalo osigurati manji utjecaj inflatornog udara koji je započeo utjecati na životni standard. U slučaja radnika u turizmu i trgovini može se govoriti i o ispravljanju nepravdi jer je više nego očito da su se vlasnici velikih trgovačkih lanaca iznimno bogatili i na račun radne snage. To pokazuju i njihovi profiti i ulaganja koje su poduzimali, a sve uz tumačenje kako im – loše ide.

Povećanje plaća velikom broju radnika možda znači i polagani izlazak iz divljeg kapitalizma u civiliziraniji liberalni neokapitalizam kakvog imaju u razvijenim zemljama Europske unije. Hrvatska je druga najsiromašnija država EU, prosječna plaća tolika je da se njezine dvije trećine potroše na hranu i troškove života, dok prosječna mirovina osigurava jedan obrok dnevno. Sve ostalo je umjetnost preživljavanja.

Naravno, o radničkim pravima na sudjelovanje u upravljanju tvrtkama kakvo vidimo u skandinavskim zemljama ili sličnim potezima još se govori samo u krugovima ljevice koja nema šanse doći u Banske dvore. Tako da je danas dobra vijest ono što bi trebalo biti normalno i uopće ne bi bilo za novine – da poslodavci plaćaju bolje one što im zarađuju profite u djelatnostima kojima dobro ide.