Posljednji Praznik rada u Uljaniku kakvog poznajemo

Ovogodišnji 1. maj u Puli i Istri čeka se u ozračju posjeta kineske poslovne delegacije Uljaniku poslije koje će biti jasno hoće li se brodogradilište u likvidaciju, stečaj s preustrojem ili u novi život s novim strateškim partnerom. Informacija o tome što je odlučilo poslovodstvo China Shipbuilding Industry Corporation (CSIC) neće biti poznata još danima nakon što Kinezi napuste Hrvatsku, ali o njoj ovise sve buduće proslave 1. maja u Uljaniku i 3. maju, odnosno u hrvatskoj brodograđevnoj industriji u cijelosti.

Odustane li CSIC od Uljanika, praznik rada slavit će se u nekim drugim privrednim granama i u sektorima gdje rada još ima. Velika brodogradnja na hrvatskim obalama Jadrana ostat će uspomena na koju će podsjećati nekoliko manjih, uspješnijih škverova od Pule do Dalmacije. Praznik rada ove srijede mogao bi, nažalost, biti posljednji koji će se obilježiti u 160 godina dugačkoj povijesti pulskog Arsenala odnosno Uljanika, a čiji ga radnici dočekuju bez plaća, u štrajku i umorni od obećanja sa svih strana.

Umjesto proslave i radnog ponosa, 1. maj se čeka u tišini i sumnji da će najnoviji pokušaji Vlade izroditi novi život u najvećoj istarskoj kompaniji. Radnici Uljanika ovog radničkog blagdana svakako neće uživati uz roštilj i pivo, dok po porciju sindikalnog graha mogu navratiti u Šijanu ili u Pazin.

"Porciju" sindikalne politike javnosti je pak servirao Boris Cerovac, šef Štrajkaškog odbora Uljanika i predsjednik Jadranskog sindikata, koji se pobunio jer Vlada nije obavijestila sindikate o dolasku predstavnika CSIC-a, što je protumačeno kao činjenica da sindikati nisu ozbiljan partner u tim razgovorima. S obzirom na to kako s Kinezima pregovara uprava Uljanika te predstavnici Vlade koja sanira nastalu štetu, doima se nevjerojatnim da bi na pregovorima sudjelovali sindikalni lideri koji su dosada prihvaćali sve što je bilo na stolu.

Predstavnici sindikata u Nadzornom odboru Uljanika prihvatili su partnerstvo s Dankom Končarom i raskid tog partnerstva te dogovor o zajedništvu s Tomislavom Debeljakom, kao i prekid suradnje s njime. U slučaju dogovora s kineskom kompanijom, nema sumnje da bi sindikati to prihvatili pa ih očito ne treba uzimati za ozbiljno. Možda je praznik rada kojeg sindikalne centrale prisvajaju kao svoj dan i prilika da se zatraži istraga o ulozi sindikata i njegovih aktivista u Uljanikovoj propasti. Sindikalci su bili prisutni u odlučivanju u ime svojih članova, radnika Uljanika – i ako su odluke bivše uprave koje su oni pokrivali u nadzornim tijelima bile pogrešne – nije li onda i posao sindikalaca bio loš?

Praznik rada u Uljaniku teško će se pretvoriti u proslavu kineske nove godine. Ali, bude li vatrometa, za njega će biti najzaslužniji oni koji najviše trpe u čekanju svoje sudbine. To nisu političari koji im se obraćaju s izbornih skupova i sindikalci koji dižu ruku za sve, nego radnici kojima treba čestitati možda i posljednji praznik rada u Uljaniku kakvog poznajemo.