Politika čistih ruku

Jesu li hrvatski političari – od ministara što stoluju u Banskim dvorima do načelnika i najmanjih općina – štedljiviji i marljiviji od većine građana? Kako je moguće da brojni općinski načelnici, gradonačelnici i drugi političari na izvršnim funkcijama uz plaće koje za naše prilike jesu visoke – ali svakako nisu astronomske – kupuju, uređuju i održavaju nekretnine koje višestruko nadmašuju njihove prihode? Dok tzv. obični ljudi, platiše poreznih davanja i žrtve guljenja lokalnih komunalnih poduzeća ponekad jedva skrpaju novac za podmirenje raznih naknada, pristojbi i davanja za „uređenje voda”, „razvoj infrastrukture” ili običnu grobarinu, njihovi izabranici po općinama i gradovima bez problema grade nove kuće, obnavljaju stare, vode biznise sa strane i nemaju financijskih problema pri uzdržavanju vlastite djece i šire familije.

Posljednji istarskih primjer koji je stigao iz općine Marčana - gdje zamjenik načelnika i bivši načelnik te općine Marijan Kostešić pokazuje kako je moguće uz činovničku plaću od 9.500 kuna vješto baratati sa sedam kuća, tri automobila, traktorom, 33 druge nekretnine, voditi OPG i turistički biznis sa suprugom – pokazuje svu racionalnost naših političara. Kostešić je sve to prikazao u obnovljenoj imovinskoj kartici koju je popunio krajem veljače, dok je prije toga na papiru bio siromašniji za nekoliko kuća, dosta zemlje i čitav jedan OPG.

Naravno, nitko ne tvrdi kako je bilo što u primjeru zamjenika načelnika Kostešića nelegalno ili kako je njegova imovina stečena nezakonito. Fenomen je u tome kako je sve stigao – godinama biti na političkoj funkciji i voditi općinu, dok mu je supruga radila kao financijaš u Istarskoj županiji – i kako je od sve te imovine, naslijeđene uglavnom, uspio napraviti biznis koji ga je dodatno obogatio. Građani koji rade za plaću teško bi namirili i komunalnu naknadu za sedam kuća i 33 nekretnine, troškove tri automobila i sve prateće troškove – čak i ako obiteljski prihodi premašuju 20 tisuća kuna mjesečno, koliko ih je prikazala štedljiva obitelj Kostešić.

Ukazivanje na nelogičnosti imovinskog stanja pojedinih političara – od općinskog do saborskog i ministarskog nivoa – svakako ne smije postati lov na vještice bez obzira na osjetljivost javnosti na sve očitije bogaćenje političke elite. Ali, politika čistih ruku treba i Istri i Hrvatskoj, što pokazuju sve priče o iznenadnim podebljanim imovinskim karticama, o prijavama „zaboravljene” štednje i ponekad smiješnim političarskim objašnjenjima o nasljedstvima i udjelu u tvrtkama što ih vodi neki rođak. Povjerenstvo za sukob interesa ne može pratiti političko poslovanje vodećih činovnika 527 općina, gradova i županija koliko ih ima u državi, a tome valja pridodati sabornike i ministre.

Politiku čistih ruku trebaju voditi prvenstveno stranke koje obnašaju vlast – jer otkriju li mediji kao glas javnost da su im lideri odviše „zaprljani” - vlast će preći u druge ruke na narednim izborima.