Plastične vrećice odlaze u zaborav

Ilustracija

Iako se od prvog dana ove godine u Hrvatskoj na tržište ne smiju stavljati lagane plastične vrećice, dakle one koje kupujemo u svakoj trgovini, to ne znači da će one automatski nestati. Primjenom Zakona o gospodarenju otpadom, trgovci mogu rasprodati ili podijeliti svoje zalihe nabavljene prije 1. siječnja, ako to mogu dokazati, no od tog se dana mogu legalno, još kratko vrijeme, koristiti samo vrećice u kojima se pakira voće ili druga rasuta roba.

Ta je vijest važnija nego što na prvi pogled izgleda i ne tiče se samo "zelenih", građana osviještenih za to kako gospodariti otpadom, nego i svih ostalih. Ona znači promjenu u svakodnevnom življenju o kojoj se ne razmišlja, ali nam je važna kada se dogodi. Usporedbe radi, prije dvije godine nismo mogli zamisliti da u trgovinu ne ulazimo bez zaštitne maske na licu, a prije dva mjeseca da u državne institucije, bolnice i knjižnice ne ulazimo bez COVID potvrde.

Doduše, pandemija će proći, a zakonska zabrana plastičnih vrećica, kojih se iz kupnje donese i nekoliko komada, ostat će trajnost kojoj se valja prilagoditi. Kako kažu u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, trebamo početi koristiti platnene i papirnate vrećice, torbe i druge predmete koji neće u kratkom roku završiti u smeću, na ulici, u moru ili u šumi.

Odluka o zabrani prodaje laganih plastičnih vrećica pripremala se godinama, odgađana je zbog domaćih proizvođača plastike, ali konačno je došlo do toga da pobjedu odnosi održiva budućnost. Plastične vrećice samo su prvi korak u tome - mnogo je još prirodno nerazgradivih proizvoda u svakodnevnoj upotrebi koji nanose velike štete ekološkoj ravnoteži u prirodi. Primjerice, plastične ribarske mreže u koje se ribe zapetljaju te otplivaju noseći sa sobom teret koji im je čovjek natovario u želji da ih izlovi.

Konačna zabrana prodaje plastičnih vrećica, čije ćemo učinke vidjeti tek kroz nekoliko mjeseci kada se zalihe isprazne, može potaknuti druge industrije i obrtnike da počnu izrađivati platnene vrećice za višestruku upotrebu ili papirnate za kraće korištenje.

Ipak, najvažnije je što bi ta mala vijest, koja će utjecati na sve, trebala značiti jedan od prvih koraka u efikasnoj politici ekološke politike na razini države. Lako je potpisivati međunarodne sporazume ili otpisati termoelektranu koja će za desetak godina ionako biti za staro željezo, no utjecati na stotine tisuća građana, makar i zabranom, mnogo je teži posao. Stoga je pravo pitanje koji su slijedeći koraci u politici gospodarenja otpadom u kojoj Hrvatska spada na začelje Europske unije?