Penzija kao (k)raj

Pošto se u zadnje vrijeme sve više govori o mirovinskim reformama, odnosno da će se u mirovinu ići sve kasnije i kasnije, to pitanje nikoga ne ostavlja ravnodušnim, čak niti mlade generacije, iako mnogi po tom pitanju znaju reći "dok mi budemo za mirovinu, penzija više neće postojati kao takva".

Nekada su žene mogle ići u mirovinu s 50 godina života i 30 godina staža, a muškarci s 55. Onda je taj prag povećan, pa su žene odlazile s 55, a muškarci sa 60, pa se taj prag stalno dizao sve više i više, i to ne samo kod nas, nego i u cijelom svijetu. Prošla je era "bebi umirovljenika", kako su nekada naši susjedi Talijani zvali mlade penzionere u doba kada se i tamo moglo rano u mirovinu.

Pojedine su osobe duže bile umirovljene nego što su bile zaposlene, imale su primjerice 30 godina radnoga staža i 40 godina mirovine. I naravno "trezor" se praznio.

"Sve manje ljudi radi, odakle će se izvlačiti novac za mirovine, nemoguće je uzdržavati i sve one koji se odluče za mirovinu tako rano", može se čuti, a očito tako misli i većina političara budući da se stalno radi na tome da se povisi prag godina i uvjeta za mirovinu, i nekima stalno fale - ili godine života ili godine staža, i nikako da stignu "uloviti" tu toliko željenu i očekivanu mirovinu. Ili imaju 2 mjeseca premalo - eh, nije dobro niti uvijek biti mlad, ili fali nešto sitno staža, te nikako do mirovine.

No, zašto je mirovina toliko željena i očekivana? Kraj stresa, više vremena, više slobode, posebice onima koji nisu sretni s poslom, kojima je postalo preteško raditi, no s druge strane tu su i manji prihodi, kolikogod plaća bila velika, mirovina je tek (mizeran) dio plaće.

Izgleda da je većini ljudi ipak važniji mir i posvetit se sebi, sudeći po svim prosvjedima - uživo i online protiv povećanja praga za mirovinu te penalizacije onih koji se odluče za prijevremenu mirovinu.

S druge strane, budući da su mirovine premale i većini ljudi ne omogućavaju dostojanstvenu starost i život, traže se dodatni prihodi, dodatni posao - dakle nema odmora, a nerijetko budu tu i financijski penalizirani zbog ekstra zarade. I ponovno nema računice.

Dakle, opet nema sreće, jer biti "mlad" umirovljenik za većinu znači i dalje raditi, i dalje se mučiti da se dođe do neke zarade, nastojanje da si ljudi priskrbe nešto za starost.

Dok za neke penzija može zvučati kao kraj - čovjek može biti samo stariji i bolesniji, uz manje radosti, drugi se bore na svaki način da čim prije dođu do tog (k)raja, kao spasa od svega. No, je li penzija zbilja spas? Kraj ili raj?